Stilske vježbe zajedništva
Dječje kazalište Dubrava, Teatar Poco Loco: Male ljudetine, Dunja Fajdić i Maja Katić prema motivima istoimenog djela Zvonimira Baloga, red. Renata Carola Gatica
-
Je li najbitniji dio kazališne predstave tekst, glazba, režija, glumac, prostor, publika ili pak ono neuhvatljivo nešto što je čini dojmljivom? Predstava Male ljudetine u suradnji Teatra Poco Loco i Dječjeg kazališta Dubrava u režiji Renate Carole Gatice pruža fascinantnu dekonstrukciju kazališne umjetnosti, otkrivajući njezine slojeve kroz nesputanu stilsku i žanrovsku igru.
U središtu ove nesvakidašnje dinamike je književni predložak Male ljudetine, hrvatske stilske vježbetine (1993) Zvonimira Baloga, majstora jezične igre i iznimnog pripovjedača. Tekst koji su adaptirale Dunja Fajdić i Maja Katić, istovremeno i zabavlja i nosi duboku težinu, jer kroz jednostavnu priču o djetinjstvu prekinutom ratom promišlja zajedništvo, kolektivni i pojedinačni identitet te moć umjetnosti. Glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića, scenografija i kostimi Aleksandre Vukićević i rasvjeta koju je oblikovao Alen Marin svojom funkcionalnošću kreiraju bogati audio-vizualni kontekst.
Balogove „stilske vježbetine“, kao jedinstven i originalan primjer raznolikosti perspektiva i pripovjedačkih stilova, ovdje su pretočene u scenski jezik žanrovskih atmosfera i kazališnih zanimanja. Predstava koristi različite žanrovske forme – od komedije, tragedije, mjuzikla i horora do stand-upa, radio-drame i lutkarske predstave – kako bi prikazala univerzalnost i fleksibilnost osnovnog scenarija. Balogov opus, namijenjen prvenstveno dječjoj publici, prkosi didaktičnoj patetici naglašenim humorom i ludičkim elementima, igrajući se jezikom, slikama i značenjima onako kako se njima igra dječja mašta, a didaktičke mu dimenzije ipak ne nedostaje.
Takva je i predstava Poco Loca i DK Dubrava. Uvijek isti zaplet – narušavanje mira i sklada jednog obiteljskog mikrosvijeta – propituje se iznova, iz različitih vizura. U predstavi Male ljudetine znakovito uvijek netko od njezinih mnogih kreativnih oblikovatelja prekida izvedbu kako bi se prešlo u drugi žanr i istu stvar isprobalo u novom stilu. Svaka nova izvedba tako ulazi u prethodnu, otvarajući prostor za svježu perspektivu, sve do one posljednje, koja ostaje neprekinuta i zatvara priču pomalo melodramatski i patetično podređeno scenskoj iluziji. Međutim, taj krajnji patos, budući da ga do tada nije bilo, uspješno zaokružuje ozbiljnost igre koja odjednom (više) nije samo za igru.
Tko je sve zaslužan za nastanak kazališne predstave? Pojavljuju se redateljica, glumci, lutkari, asistenti, scenograf, koreograf, ali i jednako važni producent, sindikat i na kraju – publika, koja je cijelo vrijeme prisutna i koja u tom trenutku osvješćuje svoju prisutnost kao aktivnog pridonositelja onome što zovemo kazališnom predstavom. Skretanje pažnje na publiku, iako nije nova pojava, postaje iznimno važan element koji zaokružuje ovu predstavu.
Repetitivni scenarij je mitski ogoljen: u mir, sklad i idilu prodiru nemir, kaos i razdor. Predstava je istodobno omaž kazališnoj umjetnosti i metafora za moć zajedništva. Ona otkriva koliko je teško, ali i neizmjerno vrijedno, zajednički nešto stvoriti i održati – bilo da je to kazališna predstava ili zajednica u kaotičnom ratnom vremenu.
U današnjem vremenu, u kojem odrastaju neke nove male ljudetine kojima je direktno iskustvo rata, nasreću, samo priča – fantastična, strašna, idealizirana, demonizirana, eufemizirana, hiperbolizirana, opjevana, parodirana – ali priča koja je uvijek aktualna i koja uvijek završava nepojmljivim prekidom života kakav smo do tada poznavali. Stilski i žanrovski varirajući, ona ukazuje na univerzalnost ljudskog iskustva pred nepojmljivim preokretima sudbine. Iz perspektive djeteta, ali i iz umjetničke perspektive koja je uvijek paradoksalno, subjektivno objektivna, kao i iz perspektive kazališta koja je ovdje prvenstveno dramska, nebitno je tko je počeo, tko je kriv i koji je razlog – bitno je da se to događa i da je to u suštini neobjašnjivo, nepronicljivo. Preostaju stoga jedino žanrovi koji bi tu neobjašnjivost pokušali izraziti; odnosno, preostaju stilske vježbe(tine) kojima se istražuju dubine onoga što je onkraj jezika i jezičnih kategorija.
Iako se na prvi pogled čini da je ova predstava namijenjena mlađoj publici, njezine složene jezične i scenske igre govore svima. Balogovo umijeće, kao i predstava Poco Loca, prkosi ograničenjima dječje literature, unoseći humor, igru i kreativnu slobodu, a pritom ne zaboravljajući didaktičku dimenziju.
Teatar Poco Loco u suradnji s Dječjim kazalištem Dubrava ponovno potvrđuje svoju posvećenost istraživanju kazališta kroz virtuoznu i iskrenu igru, kreirajući predstavu koja uspijeva doprijeti do dubinskih slojeva umjetničkog i ljudskog iskustva. Ostavljajući publiku s pitanjima koja nadilaze teatar, Male ljudetine su stoga i mnogo više od kazališne igre. To je poziv na razmišljanje o prirodi umjetnosti, jezika i, prije svega, zajedništva.
©Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 17. siječnja 2025.