Na početku bih vam želio čestitati na unaprijeđenju u dramskog prvaka HNK u Zagrebu, čime ste postali najmlađi prvak Drame. Što vam znači to unaprijeđenje i dolazi li ono u nekom prijelomnom trenutku u vašoj karijeri?
U financijskom smislu unapređenje je stiglo u posljednjem trenutku, s obzirom na stanje u zemlji. A samo unapređenje i što mi znači, ne znam. Više mi znači sreća koja me pratila tijekom dvadeset godina karijere i koja mi je omogućila rad sa kreativnim ljudima, poput Pandura, Stopparda, Warlikowskog, Taufera, Magellija, Kice..., kao i igranje odličnih pisaca poput Shakespearea, Dostojevskog, Euripida, Eshila, Molièrea, Alighierija, Čehova, Gogolja, Kafke, Držića, Marinkovića, Krleže...
Unaprijeđenje je došlo nakon što ste za ulogu Laure u Dundu Maroju dobili nagradu Mila Dimitrijević i Nagradu hrvatskog glumišta. Kako ste uspjeli tako uvjerljivo kreirati taj lik?
Svjestan sam bio velikog rizika koji je zahtjevo kompletnu transformaciju, što je samo po sebi izazov u kojem važnu ulogu igra osjećaj za mjeru, šarm i scenski ukus. Lauru sam nastojao graditi kao studiju holivudskih ikona 20. stoljeća kojom sam stvarao iluziju ženstvenosti. Upravo tu vrstu ženstvenosti posjeduju kurtizane i transvestiti, a Maru je ta iluzija bila idealno utočište za bijeg iz realnosti.
Nagradu ste dobili za žensku ulogu. U posljednjoj sceni skidate periku i pokazujete se kao muškarac. Da li je to izlazak iz lika ili nam ta scena govori da je u Laura u toj predstavi zapravo transvestit?
U redateljskom viđenju Ozrena Prohića Laura je zamišljena kao transvestit.
Ovih ste dana jedan od najzaposlenijih glumaca: odigrali ste iscrpljujući niz Kaligula u Gavelli, potom ulogu Smrti u Pustolovu pred vratima, čeka vas opet uloga Laure, a istodobno ste u ansamblu predstave I konje ubijaju, zar ne? Kako izdržite taj ritam?
Prva polovina ove sezone bila je iscrpljujuća, ali nikad ne radim više poslova istodobno. Premijere su izlazile jedna za drugom, ne u isto vrijeme, što je olakšavajuće. U takvim je situacijama spavanje najbolji odmor.
No, nije uvijek bilo tako, barem ne u HNK u Zagrebu. Od Dibuka 2001. godine, pa sve do trijumfalne Laure u Dundu Maroju, u matičnom ste kazalištu odigrali samo jednu ulogu, epizodnu u Trilogiji o ljetovanju. Zašto?
To je razdoblje HNK vezano uz kadrovske promjene, neke i preko noći, pa se samim tim i reperoar mijenjao također preko noći. Tada sam, na neplaćenom dopustu, radio s Pandurom u Beogradu Hazarski rečnik, potom Karamazove i Teslu u Ljubljani, Krvavu svadbu s Freyem u Trstu, kao i Bakhe s Warlikowskim u Gavelli.
Što vas najteže pogađa u glumačkom poslu?
Potpuni gubitak kriterija, koji je logičan jer je sustav vrijednosti odavno narušen u mnogim strukama. Zakon novca, mislim na televizijske produkcije, diktira isplativost i rejting. O Nagradi hrvatskog glumiišta bi se isto tako moglo mnogo toga reći kao i o samoj Akademiji. Ne vidim nikakvog smisla o tome pričati, jer svi sve znamo, znamo gdje su problemi, tko vuče konce, tko koga protežira i protiv koga lobira i tko je gdje instalirao svoje pulene koji će isto tako instalirati svoje pulene. Sve je to toliko poznato da je zapravo dosadno. Uvijek sam bio izvan toga i nisam po medijima govorio o tome. Ono čemu sam uvijek davao prednost je zadržavanje vlastitih kriterija.
Kako iz današnje perspektive gledate na svojih šest godina rada u SNG Maribor do 1996. godine, tijekom kojih ste dobili i prve nagrade za najboljeg mladog glumca, a potom i najboljeg glumca na Borštnikovom srečanju?
Mariborsko razdoblje kao iskustvo zauvijek me obilježilo. Spomenuo bih opet sreću da sam netom nakon završene Akademije šest godina proveo u Pandurovom kazališnom laboratoriju. Pandur je preko noći iz provincijskog nacionalnog kazališta napravio europsko kazalište koje je u šest godina obišlo festivale poput onih u Beču, Milanu, Salzburgu, Grazu, Dresdenu, Caracasu, Mexico Citiju, Petrogradu, Briselu, Hannoveru... To je bilo vrijeme kad je Austrijska televizija snimila dva dokumentarca o fenomenu Pandur i kad je Kanal Arte snimio Babilon, njegovu posljednju predstavu iz mariborskog opusa.
Početak ovogodišnje kazališne sezone obilježile su izvedbe Kaligule u GDK Gavella u režiji Tomaža Pandura. Kako ste doživjeli lik Kaligule u toj predstavi?
U zanatskom smislu nije bilo lako pretvoriti Camusove rečenice u meso, u emociju, u govor i njima se poigravati tjelesno i misaono. To je zahtjevalo cjelovitu duševnu i tjelesnu transformaciju. Srećom, u projekt sam ušao svjež i odmoran te sam dva mjeseca preispitivao svoje granice boli i sreće.
Kaligulu su često nazivali i ludim carem, no ovdje mi se on ne čili ludim, već više buntovnikom koji je rušio konvencije i skandalizirao svojom dekadencijom...
Kaligula je sanjao carstvo nemogućeg. Carstvo u kojem su istok i zapad organski spojeni u jedno. Carstvo u kojem će znanja i mudrosti drevnog Egipta služiti slavi i veličini Rima. Velike ideje imaju osobinu da nepodnošljivo iritiraju male ljude jer im jasno pokazuju koliko su mali. Vrijeđaju njihov svijet malog reda i zato u pravilu vizionari protiv sebe izazovu cijeli svijet koji je nespreman suočiti se sa svojim sićušnim odrazom u zrcalu velikih ideja.
Suradnja s Tomažom Pandurom obilježila je cijelu vašu karijeru. Koje su vaše ključne umjetničke poveznice?
Tijekom života gradiš svoj glumački senzibilitet kroz iskustva rada s redateljima. Doživljavam ih kao vodiče koji te propuštaju u svoje kazališne svjetove i onda se u tim svjetovima osjećaš ili odlično ili se osjećaš ko stranac, nakon jednih se osjećaš ispunjeno, a nakon nekih prevareno i prazno. Glumački užitak u predstavi ovisi o redatelju, a najlakše se prepustiti onom kome vjeruješ i koji od tebe uvijek traži više. Osim toga Pandur ti samim izborom teme i uloge uvijek otvara mogućnost kretanja po prostorima samog sebe, po onim prostorima u koje rijetko zalaziš, pa samim tim otkriješ čak i dijelove sebe za koje nisi ni znao da postoje. Nakon takvih procesa osjećaš se preporođeno.
Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti bili ste asistent na odsjeku glume u klasi profesorice Neve Rošić od 1999. do 2002. godine. Kako je bilo raditi s mladim glumcima, zašto ste prestali i biste li se opet bavili tim poslom?
Bilo je to lijepo i dragocijeno iskustvo. Možda ga opet ponovim.
Povremeno nastupate na filmu, od uloge Alfreda u Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda još 1990., preko Luke u Ljubljani Igora Šterka 1999., uloga Fotografa u Polaganoj predaji Brune Gamulina, Vlahe u Libertasu Veljka Bulajića, Grofa Waldsteina u Družbi Isusovoj Silvija Petranovića do možda najzahtjevnije, ali zbog vrste filma u javnosti najmanje poznate uloge Dinka u Planktonima Zdravka Mustaća 2005. Predstavlja li vam filmska gluma osobiti izazov?
Obožavam film. Istina koliko sam ja sam izbjegavao film toliko je i on izbjegavao mene iz jednostavnog razloga što sam zanat htio najprije istesati u kazalištu. Istina je da i kazališne ponude van matične kuće ne prihvaćam objeručke. Odluku što ću raditi na donosim odmah, razmislim i prespavam, u tom smislu sam selektivan jer sam oduvjek znao što želim raditi, a što ne. Osim toga to je i stvar izbora, afiniteta i dosljednosti.
Koje su vam od spomenutih filmskih uloga bile najzanimljivije i na koji način ste im pristupili?
To mmi je jedno od najtežih pitanja. Teško mi je izdvajati bilo koju ulogu, jer svaku radim s trenutnim umijećem i maksimumom i svaka doprinosi sazrijevanju, pogotovo na filmu.
Autor ste projekta dolce vita/showreel/diary of an actor, izložbe fotografija i projekcije kratkog filma u formi showreela, u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u Palači Ranjina. Što vas je privuklo fotografiji i snimanju?
Uvijek me iznova oduševljava autentičan trenutak koji ostane zabilježen u dobroj kompoziciji. Posljednjih šest godina spontano sam počeo fotografirati i snimati meni drage ljude s kojima radim i koji me nadahnjuju, nagomilam određenu količinu materijala i kasnije u montaži slažem priču, tako je nastao serijal Diary of an actor koji se za sada sastoji od desetak kratkih filmova.
Kakve ste reakcije i odjeke doživjeli tom izložbom?
Reakcije su zasad odlične. Nekako sve to radim sa sviješču da će ti isti filmići već za deset godina biti nostalgični zapisi nekog vremena i nekih ljudi koji se eto bave tako lijepom i povlaštenom profesijom.
Koji su vam radni planovi u narednom razdoblju?
U HNK mi uskoro počinju probe za Krležino Kraljevo u režiji Ozrena Prohića.
Imate li glumačkih želja i u kojem biste smjeru željeli da se razvija vaša karijera?
Do sad je sve teklo onako kako sam i želio, neka takav bude i nastavak. Logičan, kontinuiran i dosljedan.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 14. siječnja 2009.
