Gorko-slatki spomenar

Hrvatska kazališna kuća Zadar: Tennessee Williams, Staklena menažerija, red. Dražen Ferenčina

• Repertorana kazališta često posežu sa Williamsom kao broker za zlatnom dionicom; rizik neuspjeha na izvedbenom tržištu takvom se taktikom svodi na minimum. Unatoč činjenici da je brodvejski trademark odavno retrogradan, da je u kolopletu izvedbi naslonjenih na poetiku sentimentalnog gubitništva pedesetih zenit dosegnuo u Kazanovim kazališnim i filmskim iscenacijama i kroz rani opus Billya Wildera, kazališna se stvarnost u hrvatskoj Williamsom najčešće bavi u svrhu ukazivanja na neke moralne i socijalne probleme, maše se melankoličnom slikom bolje prošlosti i uvijek igra na onu gorko-slatku instancu conditione humaine.
  
  Zadarska Staklena menažerija u režiji Dražena Ferenčine (dramatururg i autor teksta na knjižici je Jasen Boko) sasvim je zanatski odgovorila na navedene ciljeve, ali pritom ostvarujući suptilniji registar radnji. Unutar scenografije postavljene u okvir slike kao tableaux vivant (scenograf Darko Petković) samo je stan Wingfieldovih, u kojem se desila sva (kao gotovo uvijek u Williamsa) drama neispunjenih života, uvijek naglašeno melankolično gubitništvo i nedostatak sreće, komorna pozornica društvene dekandencije i ideala na zalazu koje tek bljeskovi snolikih sekvenci podižu iznad potpune apatije.
  
  Dramaturg i redatelj odlučili su se za dramu pritajenog ritma, ublažavajući Williamsovu tvrdoću i silinu izraza karakterističnu za društvenu bijedu američkog Juga četrdesetih godina prošloga stoljeća, želeći izbjeći potpunu realističnost sižea. U tu se svrhu Adler/Strasberg metoda i američki on the edge čine galaksijama daleko. No možda i bolje, s obzirom da hrvatski glumci ne posjeduju takav registar transformacija. Hrvoje Zalar se kao Tom pokazao, ponovit ću, gorko-slatkim gubitnikom, njegova se glumačka manira dobro uklopila u suptilno-osjećajni naglasak predstave.
  
  U istom slogu i Helena Kalinić i Jasna Ančić igraju ženske likove Laure i Amande: Helena Kalinić u minimalističkom tonu, jasne dikcije i bez mnogo padova; Jasna Amčić u svom prepoznatljivo-razmetljivom stilu, vrlo energično, često na rubu patetike, ali dovoljno da portretira ženu bez života ili bolje reći ženu bolje prošlosti. Duško Modrinić u ulozi Jima svojom je pojavom uveo pomutnju energija, njegov glumački tonus pokazao se preagilan i aktivan za usporeni i suptilni izričaj ostalih aktera. Dramaturški je pak luda heroina (Laura), od čije je kratke priče i nastala Staklena menažerija, transormirana u mirniju i lakšu djevojku bogalja, pa je sav teret težine i eskapizma iznijet (i to uspješno) kroz lik Toma.
  
  Premijerno ruho Staklene menažerije uspješno je prihvaćeno u ispunjenom zadarskom auditoriju, rekao bih očekivano, jer riječ je o klasično solidnoj repertoarnoj predstavi čiju osnovicu ipak nose olakšana režija i olakšano breme same radnje. Publika uvijek voli paket-aranžman: malo suza, malo smijeha i snova uz ponešto sjećanja i znanja o prolaznosti života.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 16. prosinca 2008.

Piše: