Skup kao commedia dell'arte

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Marin Držić, Skup, red. Zlatko Bourek

• Skup, komedija o škrtosti, lakomosti i sveopćoj vlasti novca - aktualna u dum Marinovo doba, danas je možda i aktualnija, zato i je svevremenska, zato, uz Dunda Maroja i pripada velikim Držićevim komedijama. No, Skup je u hrvatskoj teatrologiji toliko obilježen legendarnom Spaićevom postavom, s Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, 1960-ih i u obnovi 1980-ih u Parku Umjetničke škole na Dubrovačkim ljetnim igrama, da je zapravo teško, posebice u Dubrovniku, krenuti od početka, napraviti novog Skupa, bez teatarskih usporedbi i reminiscencija. I nitko nije ni očekivao ponavljanje kongenijalnog scenskog realizma Spaićeve postave.
  
  Zlatko Bourek i Luko Paljetak, dakako, krenuli su drugim putem. Stoga su i prolog i epilog novi – napisao ih je Luko Paljetak koji predstavu počinje i završava personifikacijom Smrti, Skup nije samo škrtac, on je i kradljivac grobova, svoje tezoro uzima iz groba, krade ga Smrti, Smrt na kraju Skupa i kažnjava stavljajući ga pred dubrovačku dilemu o „slobodi koja se ne prodaje ni za kakavo zlato“. No, sloboda Skupu bez zlata ne znači ništa. Kao ni život. Unutar tih odrednica, Bourek Skup postavlja u znatno skraćenoj verziji, s vlastitim minimalnim scenskim intervencijama, stvarajući verbalni teatar uz vizualne i glazbene elemente farse (kostimi Dijane Kosec Bourek i glazba Paole Dražić Zekić).
  
  U takvom, gotovo, krokijevskom Skupu nema renesansne razigranosti, nema niti bilo kakvih naznaka scenskog realizma, niti eksponirane suvremenosti – važna je svevremenost, te prvenstveno usredotočenost na Skupove slabosti, škrtost i pokvarenosti. No, unutar takvog konteksta Držić i njegovi likovi izgledaju pomalo izgubljeno – osim Skupovih mana, sve druge niti komedije: mladost, starost, ljubav – teško se naziru. Skup je to i bez Njarnjasa u prologu, uostalom u ovakvoj koncepciji tamo im nema ni mjesta. A, humor se tu probija kroz sjajne Držićeve rečenice, tamo gdje i glumci gestom ili dosjetkom najviše podsjećaju na Držićeva Skupa. Branimir Vidić uspio je na leđima iznijeti tešku ulogu Skupa, pokušavajući mu dati držićevsku notu, a ipak ostati unutar redateljske koncepcije. Pridružit mu treba i Kamila Hrvoja Sebastijana, donekle i Zlatikuma Mirej Stanić (iako nije u potpunosti jasna dosjetka u kojoj muški lik igra žena). Gotovo svi drugi likovi tek su naznačeni, bez dubljih karakterizacija, dovedeni su do karikaturalnih tipova commedie dell'arte, na što je zapravo svedena i cjelokupna predstava.
  
  Problem je ipak što se višeslojna Držićeva komedija opire takvom postupku: njezino svođenje na samo jedan sloj, zatvaranja likova u tipove, izbjegavanja tipično dubrovačkih oznaka (unatoč epilogu s poznatom dubrovačkom frazom o slobodi i zlatu), više izgledaju kao osiromašenje, a ne kao nova valorizacija.
  
  Dubrovačko Kazalište dobilo je, tako, inovativnog Skupa, koji je ipak, u brojnim segmentima ostao nedorečen, čak i zarobljen unutar redateljsko-dramaturškog koncepta.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 3. sijećnja 2009.

Piše: