Snažan emocionalni naboj

Riječke ljetne noći: August Strindberg, Gospođica Julija, red. Damir Zlatar Frey (koprodukcija Međunarodnog kazališnog festivala MESS, Sarajevo i HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka za Riječke ljetne noći)

  • August Strindberg: GOSPOĐICA JULIJA, redatelj Damir Zlatar FreySnažna redateljska poetika i osebujan scenski izraz koji, usudili bismo se reći, svakom novom predstavom iznova stvara osebujnu energičnu emociju – zaštitni je znak redatelja Damira Zlatara Freya koji je svojim svestranim angažmanom uvelike zadužio ovogodišnje izdanje Riječkih ljetnih noći. Freyeva Gospođica Julija je okrutna i nježna, luđačka i posve normalna, u svakom slučaju emocionalno snažna adaptacija jedne od najizvođenijih Strindbergovih jednočinki.

    August Strindberg: GOSPOĐICA JULIJA, redatelj Damir Zlatar FreyIako je Strindbergov tekst jedan od najpoznatijih iskaza prakse naturalističkoga kazališta (predgovor drami napisan je pod utjecajem Zole i njegovih učenika) valja istaći kako je objektivno stajalište koje podržava Strindberg skoro do parodije doveden Zolin znanstveni odmak. Mogli bismo reći kako inteligentna Freyeva scenska interpretacija započinje upravo u slaganju sa Strindbergovim tvrdnjama u kojima ističe kako bi možda moglo "doći vrijeme… u kojem ćemo ravnodušno promatrati životni prizor, koji se sada čini toliko okrutnim, ciničnim i tvrda srca" (Jean Jullien, Le théâtre vivant, Pariz, 1892). To je vrijeme nažalost došlo, a ova snažna scenska slika koja izjednačujući svjesno kao ravnodušno s nesvjesnim kao izrazom snažne psiho-emotivne zaokupljenosti – predstavlja inteligentan freyevski vapaj protiv sveopće indiferentnosti.

    Ustrajavajućiu na mračnom gledalištu i gledatelju, čime se nastoji proizvesti osjećaje kazališne (ne)prisutnosti, Frey baštini mnogo od Julliena, no ustrajavajući na tišini (s početka predstave) kojom najavljuje djelovanje nesvjesnoga, zapravo naznačuje glavnu okosnicu svojega redateljskoga diskursa – naturalističko promišljanje kao podloga erupciji strasti (one nježne i u potpunosti benigne, ali i one surove, ubilačke) čime zaokreće u ekspresionističko-simbolističku poetiku.

    August Strindberg: GOSPOĐICA JULIJA, redatelj Damir Zlatar FreySnažan emocionalni naboj s početka prve scene (seksualni odnos Julije i Jeana) kojega su izvanredno, gotovo dječački nevino, odigrali Tanja Smoje i Jasmin Mekić, predstavljaju zapravo osnovu redateljske zaokupljenosti – mentalno, nježno i ekspresivno, glumački snažno. Međutim, ovakvo promišljanje Strindberga zahtjeva posve specifičan odnos spram teksta koji je dramaturški odmjereno i u potpunosti vješto reduciran. Spretno spajajući elemente tjelesnog teatra sa strindbergovskim dramskih zahtjevima, glumci repliciraju asimetrične, matematički dekonstruirane dijaloge, a tjelesno-verbalni odnos Tanje Smoje i Jasmina Mekića koji izbjegava međusobni pogled, ustrajava prvenstveno na specifičnoj (ne)pravilnosti djelovanja ljudskoga uma. Dramski sukob koji se opaža kroz sukobljenost muško-ženskih odnosa i u sukobljavanju staleža prebacuje se na subjektivnu razinu koja zapravo i omogućuje istančanu duševnu i tjelesnu borbu.

    August Strindberg: GOSPOĐICA JULIJA, redatelj Damir Zlatar FreyU tom je kontekstu osmišljena i Freyeva scenografija. Prihvaćajući tako naturalističke zahtjeve za stvarnim (uglavnom jednim) prostorom, prostor igre ovdje se u potpunosti poklapa sa cjelovitim poimanjem dramskoga predloška. U središtu je scenske slike prašnjavi podrum i ugljen koji prizivaju mrak, sukob svjesnih i nesvjesnih sila (u tom kontekstu staleške razlike uvelike ostaju po strani), a gotovo okomito postavljeno stepenište na čijem su vrhu vrata (iza kojih prodire svjetlo čime se stvara dojam sobe u kojem negdje egzistira i očev duh) simboliziraju bijeg od ove snažne emotivno-mentalne igre golih strasti u svoj njihovoj surovosti. Sukobljenost oholosti i ljubavi uzdignuta je tako na simboličku razinu o čemu izuzev scenografskoga postava svjedoči i kostimografija (također Freyevo djelo). Tako se Jasmin Mekić (u crnini) i Tanja Smoje ( u bijeloj haljini) sukobljavaju na emocionalnoj, sociološkoj i uopće psiho-antropološkoj razini te je u tom kontekstu neizbježan neočekivani tragičan završetak. Julijina je tragična sudbina (motivirana neljudskim odnosom s majkom, očevim lošim odgojem, specifičnim odnosom spram animalnog i seksualnog) kontrapunktirana Jeanovoj suprotnosti kao odrazu Druge i Zle prirode. Svojom tjelesnom snagom i sklonošću strastvenoj reakciji Mekić je u potpunosti uspio stvoriti, kako u dramskim dionicama tako i u onim neverbalnim, tajni prostor u kojega uvlači Juliju i dovodi je do ludila.

    August Strindberg: GOSPOĐICA JULIJA, redatelj Damir Zlatar FreyJednako tako, valja spomenuti i kuharicu Kristinu koju u izvrsnoj interpretaciji tumače Anastazija Balaž Lečić odnosno Ivana Župa. Iako je riječ o sporednoj ulozi Freyu je uspjelo transformirati Kristininu naizgled nevažnu dramsku funkciju u snažnoga pokretača scenske događajnosti, osobito na početku završne scene. Zaključavanje vrata, spremanje ključa i držanje obične krpe u rukama postupci su kojima Kristina najavljuje svu silinu daljnjih događaja. A ono što slijedi zapravo je sinteza cjelokupnoga redateljskog diskursa – izvanredni spoj pokreta, riječi, svjetla (vrlo spretnim postupkom ono najavljuje jutro čime prestaju čari noćne ljubavi; oblikovatelj svjetla je Raffaele Cavarra) i glazbe. Nagomilavši tako emociju za emocijom i misao za mišlju završna scena predstavlja apsolutnu pobjedu strasti nad razumom, u čemu u konačnici i tražimo opravdanje u zaokretu od dramskog predloška. U tom kontekstu, premda to zvuči pomalo oksimoronski, nasilje koje proizvode Jasmin Mekić udarajući Juliju lopatom odnosno Anastazija Balaž Lečić (Ivana Župan) koja vilama ubija Juliju, a potom i završni prizor pokopa ispod gomile ugljena – ostavljaju dojam savršene ljepote i usklađenosti scenskoga prizora.

    Valja nam na kraju naglasiti kako ovom snažnom emotivnom naboju uvelike pridonosi pomno odabrana Laibachova prerada pjesme Mama Leone (napisana u čast Marije Terezije) koja Tanju Smoje odvodi na arhetipsku razinu siromaštva, plača i u konačnici svetosti. Seksualno-nasilni odnos dvaju protagonista tako se podiže na univerzalnu razinu iz koje prodire vapaj za metafizikom svijeta u kojem pjevaju siromašni i iz kojega prodire gromoglasan vedar dječji svijet. Stoga, zaključujemo kako cjelokupna redateljeva senzibilnost upire upravo u taj psihološki i snažan mentalni metakonstrukt, a graničeći s ludilom osjećaj nemoćnosti ostaje još dugo nakon predstave.

    © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 26. srpnja 2008.
    (iz teksta Snažan mentalno-emotivni scenski izraz)

Piše:

Iva Rosanda
Žigo