Kobne strasti

Kazališna godina 2008. u Rijeci

• Djelovanjem svega dvaju dramskih ansambala, hrvatskoga i talijanskoga (koji nesumnjivo predstavlja specifičnost kazališnoga i uopće kulturnoga teatarskoga nacionalnoga odjeljka) kazališni se život grada Rijeke bez obzira na nedostatak barem još jedne profesionalne dramske družine (zahtjev koji s obzirom na sveopću kriznu situaciju vjerojatno djeluje pomalo pretenciozno, no nesumnjivo kristalizira činjenicu za kojom dramska publika vapi već dugi niz godina) može pohvaliti nekolicinom uistinu uspjelih projekata što zaslužuju svoje mjesto u pregledu minule, 2008. godine.
  
  Rastrgana, dakle, u tri segmenta: Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, i u kontekstu (trećega) festivalski zamišljenoga Riječkih ljetnih noći – ova mahom ista kazališna postava na vlastitim leđima nosi cjelokupnu riječku teatarsku sliku uprizorenu što na pozornici HKD-a na Sušaku, velikoj pozornici HNK Ivana pl. Zajca, potom na sceni dvorane Filodrammatice ili pak Teatra Fenice (koji funkcioniraju kao Zajc off scena HNK Ivana pl. Zajca, inače vrlo dobro i u svakom slučaju pohvalno zamišljenoga projekt što pretendira postavljanju u prvom redu suvremenih dramatičara). Kao zaseban odjeljak riječkoga kazališnoga života svakako valja izdvojiti i netom spomenute Riječke ljetne noći koje scenskim iskorištavanjem gradskih trgova i napuštenih tvornica, ali i cjelokupnom programskom koncepcijom koju resi još uvijek sveprisutan entuzijazam ne ekspliciraju kakav iz prakse nam poznati amalgam, već stvaraju apsolutno autohtono i u mnogočemu jedinstveno ljetno kazališno događanje.
  
  Hrvatski kulturni dom na Sušaku osim što je već petnaestu godinu za redom sjedište međunarodnoga okupljanja ponajboljih scenskih ostvarenja, u prvom redu komornoga teatra, jednako tako predstavlja i dugogodišnje nastojanje njegovih osnivača (glumca Nenada Šegvića i redatelja Laryja Zappie) da se na toj pozornici postave dramski klasici koje riječka publika prethodno nije imala prilike gledati. Nakon više od stotinu puta prikazane Ćelave pjevačice u režiji Laryja Zappije isti je redatelj na samom početku prethodne godine postavio radikalno skraćenoga, ali nedovoljno snažnoga te u nedostatku ironije i sklonosti komediji nepretenciozno pojmljenoga Čehovljeva Ujaka Vanju.
  
  Nešto je bolje pak prošla priča koja izuzev muško-ženskih odnosa počiva prije svega na sjajno zamišljenom imaginarnom svijetu u kojem se ljubav ostvaruje kao mračna demonska snaga što kroz riječi priziva dojmljivu misaono-refleksivnu sliku. Riječ je naime o tekstu Isaaca Bashevisa Singera Tajbele i njen demon kojega je prema kroatiziranom prijevodu s engleskoga (Jovan Ćirilov) postavio redatelj Egon Savin. Koncentrirajući se dakle prvenstveno na Singerov predložak kao ogledni primjerak izvanredne snage pisane riječi protkane židovskom kulturom, kabalom i misticizmom – Savinova je inscenacija u potpunosti vjerna predlošku što scensku energiju eksplicira prije svega u snazi glumačke ekspresivnosti, sposobnosti dikcije i intonacije.
  
  Ansambl se Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca izuzev komedije za djecu i odrasle Sefgija Tofana – Stoa, Bonaventura veterinario per forza / Bonaventura veterinar na silu redatelja Giorgia Amodea, te predstavom Buonanotte Desdemona (Buongiorno Giulietta) / Laku noć, Desdemona  (Dobro jutro, Julija) autorice Anne Marije MacDonald i redateljice Serene Sinigaglije nastale u koprodukciji s Nezavisnom udrugom za kazališno istraživanje iz Milana, odnosno Magellijevom interpretacijom Pirandellova komada iz slavne tetralogije Questa sera si recita a soggetto / Večeras improviziramo – u potpunosti može pohvaliti uprizorenjem svojevrsnoga dramaturškog križanca nastaloga prema romanu i istoimenom dramoletu 'Riva i druxi. La nostra storia amara kontroverznoga istarskog književnika Milana Rakovca.
  
  Riječ je o svojevrsnoj postdramskoj multimedijalnoj freski (nastaloj u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Istarskoga narodnog kazališta iz Pule) kojom Zappia (redatelj i dramaturg) u središte scenskoga propitivanja postavlja Rakovčev interes za tragične događaje istarskoga novecenta, velikoga ohologa inter-etničkog i bilateralnog (romansko-slavenskoga) sukoba. Riječ je zapravo o egzodusu autohtonih Talijana koji su kao esuli bili primorani napustiti granice ondašnje Jugoslavije, zatim o egzodusu slavenskih barbara koji su u svrhu takozvanoga komunističkoga napretka morali pristati na urbanizaciju – i o neprimjetnom, ali prisilnom asimiliranju preostalih Talijana koji su se u novom ozračju trebali odreći vlastite kulture. U tom trostrukom egzodusu koji je zahvatio istarski poluotok po svršetku Drugoga svjetskog rata, prelamao se i nanovo uobličavao kolektivni i individualni identitet. Na taj je način specifičnim ekvilibriranjem između intimne, u prustovskoj maniri ispripovijedane prošlosti i nemilosrdne, kritički intonirane freske minulih vremena – Zappia iz te fabulacijom osiromašene poeme-bez-poezije-i-proze (Rakovac) uspio kontekstualizirati neodoljivu literarnost gole informacije prizivajući pritom metafiziku (istarskoga) ognjišta.
  
  Međutim, redateljski je postupak usmjeren prije svega stvaranju postdramskoga scenskog kolaža koji tragiku povijesnih događaja konkretizira prvenstveno na razini mentalnoga i psiho-emotivnoga kolektiviteta inzistirajući pritom na percepciji kategorije vremena kao predmeta izravnoga (teatarskoga) iskustva. Unatoč činjenici što fragmentarnost predloška i skokovita dramaturgija odvode glumu (uglavnom u drugom dijelu) u recitaciju, riječ je o specifičnom režijskom postupku osvještavanja vremena kroz kategorije konstantnoga i sveprisutnoga pa je nagrada za režiju i dramaturgiju na 9. međunarodnom festivalu komornoga teatra Zlatni lav u Umagu kao i nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta (u kategoriji najbolje režije i najbolje predstave u cjelini) – u potpunosti zaslužena i opravdana.
  
  Izuzev zajedničkoga projekta svih ansambla Kazališta, hvaljenog Gogginovog mjuzikla Nunsense u režiji Mojce Horvat (nominiranog za Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u cjelini – opereta/mujzikl ) koji je Eleni Brumini donio nagradu Zlata Nikolić za najbolje ostvarenu žensku ulogu (Mary Robert Anne) u sklopu dodijele nagrada HNK Ivana pl. Zajca za najbolja operna i dramska ostvarenja, valja spomenuti i Taufeorovu inscenaciju Shakespeareove Ukroćene goropadnice u izvedbi ansambla Hrvatske drame. Za ulogu Petruccia u toj predstavi Alen Liverić primio je nagradu Raniero Brumini za najbolje ostvarenu mušku ulogu pri HNK Ivana pl. Zajca i bio nominiranu za Nagradu hrvatskoga glumišta u kategoriji glavne muške uloge.
  
  Interpretirajući Shakespeareov predložak kao commediu dell' arte Taufer je pred glumce postavio izuzetno zahtjevan zadatak – maskama, ali prije svega pokretom, glasom te sposobnošću artikulacije iznijeti kompleksnu sliku sukoba talijanskoga društva i mišljenja tradicionalnoga feudalnog, srednjovjekovnog, katoličkoga tipa. Ističući tako u prvi plan prije svega ljudsko tijelo i to ono žensko Tauferu je uspjelo tek načeti pitanje (ženske) tjelesnosti u vremenu kada je ono bilo zatočeno snagom crkve i države što osobito dolazi do izražaja u Petruccijevoj replici po završetku: žena se odriče vlasti u ime mira u ljubavi i poštovanja gospodstva i sreće. Međutim, u nedostatku suvislijega scenskoga promišljanja predloška ovakva, ali i njima slična pitanja koja sažimamo kategorijom univerzalnosti uvelike su nerazrađena ostavljena po strani.
  
  Među izvedbama ansambla Hrvatske drame koje su obilježile prethodnu godinu svakako treba izdvojiti već toliko puta spominjani redateljski projekt Olivera Frljića, Turbofolk. Dobitnik Grand prixa za najbolju predstavu 9. međunarodnoga festivala komornog teatra Zlatni lav u Umagu taj scenski eksperiment predstavlja višeslojni redateljski izričaj koji svakom scenom i svakim postupkom zadobiva novo, u cjelokupnoj slici drugačije značenje. Ogoljela scenografija (Frljić i Borut Šeparović) u središte postavlja glumca i mogućnosti njegova izričaja, a klaustrofobično ozračje rezultira inzistiranjem na tjelesnom, nasilju i pljuvanju, ali i na očajničkoj potrebi za emocijom i ljubavi. Većim dijelom improvizirana igra težište stavlja na pokret i tjelesnost odnosno glumačku spretnosti da kroz nasilje i galamu proizvede s jedne strane smijeh, a s druge pak emociju, tužnu sliku izgubljenoga identiteta. Stoga, nagrada Đuro Rošić za najbolju predstavu u cjelini i posebno priznanje dr. Đuro Rošić za najbolji glumački par: Jelena Lopatić i Alen Liverić za ulogu Jelene i Alena – potvrđuje istinsku kvalitetu inscenacije koja je imala dovoljno hrabrosti da se kroz psovku i sveopću balkanofobiju otkrije kao uistinu potentan materijal u ovom glumački zahtjevnom iznošenju političke (ne)korektnosti, sociološke (ne)ispravnosti i seksualne (dez)orijentiranosti.
  
  Novu je kazališnu sezonu, tematski određenu u znaku melodrame, dramatizacijom glasovitoga romana Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa sina otvorio redatelj Damir Zlatar Frey. Zakoračivši u sklizak teren zloglasne teme o kazališnoj estradizaciji, a koja je s Urbanom kao interpretom Liječnika-Sudbine-Smrti nastojala ovladati petominutnim takozvanim televizijskim emisijama i vijestima o kulturi – redateljski je potez ovdje ipak istančaniji i estetski uvelike opravdaniji u odnosu na slične projekte iz ne tako davne kazališne prošlosti. Postavivši u središte životni trokut Armand–Marugerite–Smrt kojega karakterizira (ne)moralnost malograđanskoga društva, Frey pribjegava arhetipskim kategorijama u kojima i traži ključ scenskoga izraza. U tom je kontekstu i moguća ljubavna priča što svoju realizaciju nastoji ostvariti isključivo režimom fantazma koji princip logike upravlja simbolima. A Urban pak zanimljiv svojom tjelesnom pojavnošću i prihvativši ulogu Odsutnoga što svojom prisutnošću kanalizira scenski proces otkrivajući pritom smisao i značenje dramskih događaja, u potpunosti opravdava Freyev izbor.
  
  Žanr koreodrame, kojega je za riječku Damu s kamelijama predodredio redatelj, u prvi plan dakle postavlja izuzev vizualne kategorije prvenstveno glumačku ekspresivnost. Intenzivan rad s glumcima, stalni naglasak na spoju pokreta, glazbe, oblikovanju svjetla (Raffaele Cavarra), a na kraju i riječi (Georges Duval čiji glas interpretira Adnan Palangić) specifičnost je Freyeva prosedea uopće, a u ovoj predstavi kroz potpuno aktiviranje glumčeva osjetila taj postupak još više dolazi do izražaja. Tako su tragičnu priču Marguerite Gautier koju u predstavi tumači Tanja Smoje i Armanda Duvala odnosno Jasmina Mekića scenskim pokretom u potpunosti korektno upotpunili i članovi ansambla Zbora Opere i Baleta HNK Ivana pl. Zajca. Međutim, sva je težina glumačkoga posla koja osobito u koreodrami dobiva svoju specifičnost – usredotočena na odnos Tanja Smoje–Jasmin Mekić. Izbjegavanjem pogleda i glumom usmjerenom prema gledatelju njihov zadatak nije proizvoditi emociju već kroz pokret i mimiku o toj emociji progovoriti. Svojom izvanrednom interpretacijom, a vjerojatno i pod teretom veličine prethodnica poput primjerice Grete Garbo (u filmu Camille Georgea Cukora iz 1936. godine) ili pak Sarah Bernhardt – Smoje ne želi izazvati suosjećanje, već svoju nesreću proživljava sama. Na kraju tako i umire, a Mekić odnosno Armand ne dolazi (čime je učinjen zanimljiv iskorak u odnosu na predložak) jer sretan završetak u cinizmu današnjega doba teško prolazi.
  
  Predstava koja je u nekolicini hrvatskih dnevnih listova odjeknula u kontekstu tzv. inteligentne i nazovi estetske rasprave o problemima kiča, pitanjima dobroga ukusa, odgoja mladeži i sličnih pomalo potrošenih sintagmi – zasigurno je Tauferova inscenacija bajke Ljepotica i zvijer za koju je stihove u maniri tzv. treš poezije osmislila mlada riječka pjesnikinja Jelena J-Zlo Tondini. Veliki su naši kazališni mislioci previdjeli tek jednu u njihovu perceptivnom sklopu vjerojatno zanemarivu činjenicu prema kojoj je izvedba namijenjena određenoj populaciji. Zanemarimo li onaj više-manje poznati nam psihoanalitički konstrukt nezaobilazan u bilo kakvoj suvisloj interpretaciji bajke, u toj se riječkoj izvedbi u središte postavlja propitivanje u prvom redu vedrog i zdravog odrastanja kojim se nastoje socijalni, emocionalni, seksualni i ini sukobi objasniti pa na kraju i riješiti jednako tako veselim i prpošnim postupcima. U tom se kontekstu upravo komičnost, grotesknost, aluzije na svakodnevnicu, veseli spoj glazbe i riječi, zabava –  otkrivaju kao temelj za scenski predložak kojega je prema motivima bajke Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont Ljepotica i zvijer, ali i prema filmskom scenariju Jeana Cocteaua uprizorio redatelj Vito Taufer. Bajka je Tauferu poslužila kako bi progovorio o sadašnjosti, kamatarima i zelenaštvu, cajkama, nasilju, ljepoti te svjetskoj ekonomskoj krizi – i to sve zaodjenuto songovima, hip-hop glazbom, plesom te rimovanim stihovima. Nasilje, novčane malverzacije razvratnoga sina koje odvode oca u propast, tašte i sebične sestre, simpatična Zvijer, u maniri današnjih nazovi tajkuna motiviran lik odvjetnika, DJ Jameka (kao ironizirano utjelovljene dosadnoga Bosanca i Ljepotičina prosca) – motivi su kojima redatelj proizvodi veselu scensku igru neopterećenu velikim porukama i istrošenim, kićastim frazama o teškoćama današnjice.
  
  Ostaje nam još na kraju istaknuti i treći odnosno četvrti segment riječkoga kazališnoga života što je u godini u kojoj nastojimo sažeti najznačajnije teatarske trenutke obilježio i svoje peto jubilarno izdanje. Riječ je dakako o festivalu Riječke ljetne noći koji bilježi značajan pomak u cjelokupnoj programskoj koncepciji naznačivši kako ovdje nije riječ o tek usputnoj stanici za predah preplanulim turistima. Prošlogodišnji je premijerni dramski program većim dijelom obilježio svojevrsni misaono-refleksivni teatar kojega su prvenstveno obilježile suvremene interpretacije klasičnih dramskih tekstova.  U koprodukciji Piccolo Teatra di Milano – Teatro d' Europa s A.T.I.R (Associazione teatrale indipendente per la ricerca / Nezavisnom udrugom za kazališno istraživanje, Milano) izvedena je Aristofanova komedija Donne in Parlamento/ Žene u parlamentu u režiji jedne od poznatijih talijanskih redateljica mlađe generacije Serene Sinigaglie, u prostoru popularne riječke Hartere obnovljena je i višestruko nagrađivana predstava Delitto all'isola delle capre / Zločin na kozjem otoku u izvedbi Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca redatelje Damira Zlatara Freya.
  
  Međutim, predstava koja je u potpunosti podijelila mišljenja publike i kritike (a slično se dogodilo i na 48. izdanju MESS-a u Sarajevu iako je predstava ocijenjena vrlo visokom ocjenom stručnoga žirija) te u prvi plan iznjedrila raspravu o dostojanstvu glumačkoga poziva, teatrološkoj opravdanosti redateljskoga postupka te pitanje o potrebi tzv. lakšega repertoara, primjerenijega ljetnim mjesecima – svakako je Strindbergova jednočinka Gospođica Julija ponovno u Freyevoj inscenaciji. Riječ je o predstavi koja je promišljenim scenskim intervencijama, glumom, ali i vrlo spretnim odabirom glazbe smjelo, iskreno i emotivno snažno progovorila o društvenim devijacijama, emotivnim represijama, identitetu – glumčevu i gledateljevu te spolnoj prirodi. Postavivši u središte scenske slike hrpu ugljena Frey je ponovno stavio naglasak na glumačku igru koja je prožimajući pokret i tekst stvorila neobičan spoj snažnih strasti – ljubavi i mržnje, života i smrti. Tako su Tanja Smoje (Julija), Jasmin Mekić (Jean) i Anastazija Balaž Lećić odnosno Ivana Župa (kuharica Kristina) gotovo savršeno odgovorili redateljevim zahtjevima za složenom fizičko-verbalnom scenskom igrom. Zamračeni prostor i ugljen kao metafora nižega staleža odnosno specifično redateljevo poimanje zla u središtu je scenske slike, a gotovo vertikalno postavljeno stepenište predstavlja imaginarni ulaz u gornji svijet, svijet gospodara u kojemu negdje, ponovno metaforički, lebdi i duh Julijina oca. Inzistiranjem pak na tišini (s početka predstave) naznačena je glavna inscenacijska zamisao – naturalističko promišljanje kao podloga erupciji strasti (one nježne i u potpunosti benigne, ali i one surove, ubilačke) čime se zaokreće u ekspresionističko-simbolistički teatar. Snažan emocionalni naboj s početka druge scene  (seksualni odnos Julije i Jeana  kojega su izvanredno, gotovo dječački nevino, odigrali Tanja Smoje i Jasmin Mekić) predstavljaju zapravo osnovu scenske zaokupljenosti – mentalno, nježno i ekspresivno, glumački snažno.
  
  Sve u svemu, žanrovska je raznovrsnost kao specifikum Noći zadržana, no inzistiranjem na teškim i pomalo dekadentnim izvedbama učinjen je značajan iskorak u odnosu na prošla iskustva. Spekulacije oko (ne)opravdanosti ovakvih postupaka, naravno u onom estetskom kontekstu, ostavit ćemo i ovom prilikom po strani te ćemo na koncu zaključiti kako se nakon nekoliko neuspjelih pokušaja te dugogodišnje rezignacije riječko ljeto ipak može pohvaliti specifičnim, ali i prepoznatljivim kazališnim događanjima.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 7. siječnja 2009.

Piše: