Osvještavanje vremena

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Milan Rakovac, 'Riva i druxi. La nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)

  • HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Milan Rakovac, Riva i druxi. la nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)Ansambl Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca može se pohvaliti uprizorenjem svojevrsnoga dramaturškog križanca nastaloga prema romanu i istoimenom dramoletu 'Riva i druxi. La nostra storia amara kontroverznoga istarskog književnika Milana Rakovca. Riječ je o svojevrsnoj postdramskoj multimedijalnoj freski (nastaloj u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Istarskoga narodnog kazališta iz Pule) kojom Lary Zappia (redatelj i dramaturg) u središte scenskoga propitivanja postavlja Rakovčev interes za tragične događaje istarskoga novecenta, velikoga ohologa inter-etničkog i bilateralnog (romansko-slavenskoga) sukoba. Riječ je zapravo o egzodusu autohtonih Talijana koji su kao esuli bili primorani napustiti granice ondašnje Jugoslavije, zatim o egzodusu slavenskih barbara koji su u svrhu takozvanoga komunističkoga napretka morali pristati na urbanizaciju – i o neprimjetnom, ali prisilnom asimiliranju preostalih Talijana koji su se u novom ozračju trebali odreći vlastite kulture. U tom trostrukom egzodusu koji je zahvatio istarski poluotok po svršetku Drugoga svjetskog rata, prelamao se i nanovo uobličavao kolektivni i individualni identitet. Na taj je način specifičnim ekvilibriranjem između intimne, u prustovskoj maniri ispripovijedane prošlosti i nemilosrdne, kritički intonirane freske minulih vremena – Zappia iz te fabulacijom osiromašene poeme-bez-poezije-i-proze (Rakovac) uspio kontekstualizirati neodoljivu literarnost gole informacije prizivajući pritom metafiziku (istarskoga) ognjišta.

    HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Milan Rakovac, Riva i druxi. la nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)Međutim, redateljski je postupak usmjeren prije svega stvaranju postdramskoga scenskog kolaža koji tragiku povijesnih događaja konkretizira prvenstveno na razini mentalnoga i psiho-emotivnoga kolektiviteta inzistirajući pritom na percepciji kategorije vremena kao predmeta izravnoga (teatarskoga) iskustva. Unatoč činjenici što fragmentarnost predloška i skokovita dramaturgija odvode glumu (uglavnom u drugom dijelu) u recitaciju, riječ je o specifičnom režijskom postupku osvještavanja vremena kroz kategorije konstantnoga i sveprisutnoga pa je nagrada za režiju i dramaturgiju na 9. međunarodnom festivalu komornoga teatra Zlatni lav u Umagu kao i nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta (u kategoriji najbolje režije i najbolje predstave u cjelini) – u potpunosti zaslužena i opravdana.

    © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 7. siječnja 2009.
    (iz teksta
    Kobne strasti)

Piše:

Iva Rosanda
Žigo