Osvještavanje vremena

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Milan Rakovac, 'Riva i druxi. La nostra storia amara, red. Lary Zappia (koprodukcija s Istarskim narodnim kazalištem, Pula)

• Ansambl Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca može se pohvaliti uprizorenjem svojevrsnoga dramaturškog križanca nastaloga prema romanu i istoimenom dramoletu 'Riva i druxi. La nostra storia amara kontroverznoga istarskog književnika Milana Rakovca. Riječ je o svojevrsnoj postdramskoj multimedijalnoj freski (nastaloj u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i Istarskoga narodnog kazališta iz Pule) kojom Lary Zappia (redatelj i dramaturg) u središte scenskoga propitivanja postavlja Rakovčev interes za tragične događaje istarskoga novecenta, velikoga ohologa inter-etničkog i bilateralnog (romansko-slavenskoga) sukoba. Riječ je zapravo o egzodusu autohtonih Talijana koji su kao esuli bili primorani napustiti granice ondašnje Jugoslavije, zatim o egzodusu slavenskih barbara koji su u svrhu takozvanoga komunističkoga napretka morali pristati na urbanizaciju – i o neprimjetnom, ali prisilnom asimiliranju preostalih Talijana koji su se u novom ozračju trebali odreći vlastite kulture. U tom trostrukom egzodusu koji je zahvatio istarski poluotok po svršetku Drugoga svjetskog rata, prelamao se i nanovo uobličavao kolektivni i individualni identitet. Na taj je način specifičnim ekvilibriranjem između intimne, u prustovskoj maniri ispripovijedane prošlosti i nemilosrdne, kritički intonirane freske minulih vremena – Zappia iz te fabulacijom osiromašene poeme-bez-poezije-i-proze (Rakovac) uspio kontekstualizirati neodoljivu literarnost gole informacije prizivajući pritom metafiziku (istarskoga) ognjišta.
  
  Međutim, redateljski je postupak usmjeren prije svega stvaranju postdramskoga scenskog kolaža koji tragiku povijesnih događaja konkretizira prvenstveno na razini mentalnoga i psiho-emotivnoga kolektiviteta inzistirajući pritom na percepciji kategorije vremena kao predmeta izravnoga (teatarskoga) iskustva. Unatoč činjenici što fragmentarnost predloška i skokovita dramaturgija odvode glumu (uglavnom u drugom dijelu) u recitaciju, riječ je o specifičnom režijskom postupku osvještavanja vremena kroz kategorije konstantnoga i sveprisutnoga pa je nagrada za režiju i dramaturgiju na 9. međunarodnom festivalu komornoga teatra Zlatni lav u Umagu kao i nominacija za Nagradu hrvatskoga glumišta (u kategoriji najbolje režije i najbolje predstave u cjelini) – u potpunosti zaslužena i opravdana.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 7. siječnja 2009.
  (iz teksta Kobne strasti)

Piše: