Pisac između pirandelizma i neorealizma

HNK u Splitu: Eduardo de Filippo, Velika magija, red. Goran Golovko, premijera 31. siječnja 2008.

  • HNK u Splitu: Eduardo de Filippo, Velika magija, red. Goran Golovko
    Budući da je poslijeratni desikovski nadrealizam dostupnošću Fiatovih sve jeftinijih automobila gubio svoju aktualnost, pisac Napuljskih miljunaša se po svojoj glumačkoj zadanosti potrebe osobnog sudjelovanja u trendovima vremena okrenuo od samog sebe i u međuprostoru poslijeratnog siromaštva i nadolazećeg bogatstva pokušao realističko svoje dramsko oblikovanje zbilje zamijeniti utjecanjem krajnjem solipsizmu s osloncem na ponovno kritičko naglašavanje umjetničkih vrijednosti Pirandellove ostavštine (jer rado je i brzo zanemarena pripadnost poznatog dramatičara i nobelovca Musolinijevoj stranci). Tako je de Filippo zaronio u tvorbu sadržaja u kojem mužu, nakon što mu je supruga pobjegla s ljubavnikom, a to izvela tako da mađioničarskim trikom jednostavno nestane, veliki opsjenar poslije mnogih peripetija na koncu sugerira da je ona zatvorena u maloj kutijici te da će se pojaviti ako on kutijicu otvori "s punom vjerom u njezin povratak". Opsjenar tako muža upućuje prema nekoj drugoj realnosti, u područje njegove svijesti i vjere.

    Pa iako je de Filippo preko lika iluzionista, opsjenara, uporno zbilju zamjenjivao istinom koju može vidjeti tek treće oko promatrača, ona je ipak ostala neponištena. Jer čitatelj i gledatelj su u prvim prizorima suočeni s time da je gospođa zaista pobjegla s ljubavnikom. I ta realnost je i dalje živjela ispod gomilanja opsjenarskih riječi. Zahtijevala je svoj istinski sukob i razrješenje. I na tom početku stvari de Filippov pirandellizam se urušava. Realist de Filippo pobijedio je uzlet u filozofiranje. Vratio se samome sebi. Za tu zamka koju je, možda i nesvjesno, sam sebi postavio zaista bismo mogli kazati da je to bila njegova la grande magia za očuvanje sebe. Ali možda je sve to skupa bilo i nešto drugo. Možda je izvorni realist de Filippo zametnuo tek jednu rafiniranu polemiku s pirandelizmom da bi rastvorio prostore njegove opsjene, a tek usput sebe odglumio drugačijeg nego što jest. Na kraju krajeva, de Filipp je ipak bio glumac.

    Redatelj Goran Golovko bio je, naravno, u velikoj nevolji. No, vjerovao je da će je utjecanjem raznim redateljskim urednostima svladati. No, uza sva nastojanja u kojima su izdašno sudjelovali scenograf Tihomir Milovac i skladatelj Mirko Krstičević, pa i dobri glumci Ivica Vidović, Frane Perišin i karizmatična glumica Dijana Vidušin (kakva šteta što je otišla iz Splita!), ostalo je nejasno vjeruje li njegova predstava u treće oko kojim treba, prema uputama mađioničara, doživljavati svijet, vjeruje li da čovjek zaista može proći kroz zid ako u to vjeruje. S druge strane, predstava nije zametnula ni pretpostavljenu polemiku s pirandelizmom. Ukratko, razlog njezina pojavljivanja na repertoaru upućivao je na zbunjenost kazališnog trenutka.

    © Vlatko Perković, KULISA.eu, 13. siječnja 2009.
    (iz teksta Od zlorabljenog Euripida do razložnih predstava)

Piše:

Vlatko
Perković