Pučka predstava

59. Dubrovačke ljetne igre: gostovanje Hrvatskog narodnog kazališta iz Splita, Marin Držić, Skup, red. Joško Juvančić, Boškovićeva poljana, 14. kolovoza 2008.

  • Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, Marin Držić, Skup, red. Joško Juvančić,Splitsko Hrvatsko narodno kazalište prikazalo je Skupa, premijerno izvedenog 28. ožujka ove godine, Držićevu komediju o lakomosti u kojoj se osijeća maniristički nemir pisca i vremena kao tipičnu pučku predstavu. Pritom se pojam pučkog kazališta ne smije shvatiti kao nešto pejorativno ili čak amaterski.

    Juvančić jednostavno ne radi radikalne lomove, ne provodi vlastitu idejnost kao temelj predstave, čita ga onako kako većina gledatelja Skup zapravo i zamišlja. Scena Marina Gozzea, s kućicama koje simboliziraju Grad i nije baš funkcionalna, možda je bolja u zatvorenom prostoru, nego na ovoljetnoj dubrovačkoj pozornici na otvorenom kada protuslovi i činjenici što Njarnjas-Grad jednostavno ostaje iza leđa publike; prepoznatljivi, renesansni kostimi Maje Žarak pridonose karakterizirajama, a glazba Nenada Šiškova primjerena je ovome Skupu. Daleko od toga da Juvančić ne bi znao postaviti i suvremenog Skupa, možda bi to učinio i bolje od brojnih hrvatskih redatelja, dokazavši još 1974. s Dundom Marojem na Držićevoj poljani kako se zna uhvatititi u koštac s Držićevim podtekstom, no splitski Skup, jednostavno je izrazito glumačka predstava pri čemu je Juvančić ustrajavao na karakterizaciji likova i gotovo savršenom svladavanju dubrovačkog idioma, puštajući zrake dum Marinove komedije da se razgranaju i ponovno skupe.

    I u tome je neupitni uspjeh splitskog Skupa: maestralni Pero Kvrgić u svom je Skupu skupio Pometa, Dunda, Arkulina, Zlatikuma, Djetića, Negromanta, Gulisava i Stanišu – svoga Držića – pokazavši kako legendarni Skup Izeta Hajdarodžića nije prepreka, već poticaj, pravom glumcu za novog Skupa koji je definitivno komičan, no iz koga, poglavito u monolozima, proviruje sva tragičnost odnosa prema zlatu. Frane Perišin kao Zlatikum iz dosjetke s homoseksualnošću ostvario je još jednu neponovljivu ulogu stvarajući humor i tamo gdje ga i ne bismo očekivali. A ostali su se istakli prvenstveno izvanrednim svladavanjem govora, odigravši svatko svoju ulogu onako kako je od njih traženo.

    Zgusnuti Skup, za kojeg se tražila karta više pa je u jednoj večeri odigran u dvije izvedbe, nije savršena predstava: možda je i previše školska, ima tu i praznog hoda, mizanscena koji tek dijelom funkcionira; ne prodire iznad površine, ne uspostavlja scenske veze sa suvremenošću (no i zašto bi kad je Držićeva riječ svevremena), no predstava je to koja je oduševila dubrovačku publiku svojom jednostavnošću, razigranošću i glumačkim ostvarenjima, pokazavši jednostavno vječnu svevremenost Držićeve riječi.

    © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. kolovoza 2008.

Piše:

Tomislav M.
Bonić