Prema motivima Držićeva Dunda

Dubrovačke ljetne igre: Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Marin Držić, Dundo Maroje, red. Vasilji Senin, Boškovićeva poljana, 13. kolovoza 2008.

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, Marin Držić, Dundo Maroje, red. Vasilji Senin
    Varaždinski Dundo Maroje, bio je i najavljen kao inovativan pristup, zasigurno, najznačajnijem tekstu hrvatske renesanse. Gost iz Rusije Vasilij Senin, koji uz režiju potpisuje scenografiju i oblikovanje svjetla te Vladimir Stojsavljević kao dramaturg, neopterećeni dosadašnjim hrvatskim čitanjima i uprizorenjima, Držićevu komediju ne samo da osuvremenjuju, već je radikalno dekonstruiraju i ponovno rekonstruiraju, uzimajući iz teksta samo temeljnu ideju odnosa oca i sina, kako renesansnu, tako i suvremenu i svevremenu, uz naznake, također svevremene ideje prevlasti materijalnog. Daleko od toga da se takvim redateljskim kazalištem ne bi mogao napraviti i vrlo dobar Dundo –  nakon njegovih brojnih rekontekstualizacija, rekonstrukcija i ekstemporacija, u Dundu je kao u Kottovoj Hamletovoj spužvi – potrebno odabirati. A sama ideja varaždinske predstave proizlazi iz Držića i nije nametnuta izvan teksta.

    Problem je u onome što je ostvareno. Scenografsko postmoderno poigravanje akronimom ROMA-MARO i postamementom Laurine ložnice može djelovati i simpatično u sceni-kutiji, glazba Frana Đurovića fellinijevskih filmskih tema dobro se uklapa u sveukupni neorealizam predstave, dok kostimi Doris Kristić nadahnti prošlim stoljećem baš i ne pridonose scenskoj ljepoti. Problem ansambla možda je i najveći problem predstave: tamo gdje bi susret oca i sina trebao funkcionirati, kao temeljna ideja predstave, pojavljuju se neautoritarni, ali i prilično indisponiran Dundo Maroje Sretena Mokrovića i ničim posebice prepoznatljiv Maro Stjepana Perića. Pomet Đorđa Kukuljice je na sceni, no oduzeta mu je svaka mogućnost govora i scenskog izraza, a Marovo ubojstvo Pometa na kraju imalo bi i smisla kad bi Pomet bio istinski meštar od komedije. U takvoj nadmoći idejnoga, Držićeve prepoznatljive situacije, komika parova, minuciozne karakterizacije likova, pa ni filozofski podtekst – ono po čemu Dundo Maroje i jest velika komedija – ne postoje, scenski slijedeći samo jednu nit u komediji prepoznatljivoj upravo prema višeslojnosti, izgubio se Držić.

    Znatno skraćena, bez karakteristične Držićeve plurilingvalnosti, budući da je cjelokupni talijanski tekst preveden na suvremeni hrvatski standard, bez brojnih likova koji se i ne mogu uklopiti u snažno postavljane granice idejnosti, predstava je to za koju se može reći kako je rađena prema motivima Držićeva Dunda Maroja, predstava u kojoj ima i felinijevskog filmskog neorealizma i zanimljive simbolike, u svakom slučaju potpuno novo čitanje klasika, koje će svakako izazvati polemičke reakcije.

    © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 29. kolovoza 2008.
    (iz teksta Dubrovačka držićijada)

Piše:

Tomislav M.
Bonić