Hrvatska mi je promijenila život

Intervju: Steven Kent, kazališni redatelj

• Steven Kent je kazališni redatelj i pedagog na glasovitom Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (UCLA). Stalni je suradnik i utemeljitelj više američkih kazališta. S Deenom Metzger tri je puta u Grčkoj vodio međunarodne kazališne radionice nadahnute Eleuzinskim svečanostima. Trostruki je dobitnik cijenjenoga priznanja losangeleskih kritičara. U Hrvatskoj je dosad režirao četiri predstave: tri u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu – Tramvaj zvan žudnja Tennesseja Williamsa, Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera i Kako vam drago Williama Shakespearea, te jednu u HNK u Varaždinu - Bubu u uhu Georgesa Feydaua, a radi i na petoj - Bette i Boo u braku Christophera Duranga, koja će biti premijerno izvedena u Varaždinu 30. siječnja 2009.
  
  Možete li podvući crtu pod vaša hrvatska iskustva?

   

  - U Hrvatsku sam došao 1997. na poziv kolege Georgija Para, s kojim sam zajedno predavao u Los Angelesu. Nakon treće predstave došla je nova uprava HNK koja me više nije angažirala. S glumcima sam ostao u sjajnim odnosima, ali oni nisu odlučivali. Bilo je nekih prijedloga i neobveznih razgovora, no ništa konkretno nije dogovoreno. Tada sam pomislio da bi to nažalost mogao biti kraj moje hrvatske pustolovine. U međuvremenu se izmjenio moj raspored i mogao sam raditi samo ljeti, za vrijeme praznika. Odjednom je došao poziv iz Varaždina. Ravnateljica Jasna Jakovljević, koja je prije radila u Zagrebu, nazvala me i rekla da u ansamblu vlada pomalo turobna atmosfera i da bi bilo sjajno ako bih mogao postaviti nešto što bi ih razvedrilo. Osjećao sam se počašćenim. Drago mi je da se ljudi raduju radeći predstavu sa mnom. Dakle, morala je biti komedija. Ona je htjela dobru američku komediju.
  
  No, ipak je tada niste postavili...
  
  

  - Tada sam nakon dužeg razmišljanja i potrage došao do zaključka: pa mi nemamo dobrih komedija, osim onih Neila Simona iz tridesetih. Stoga sam odabrao britansku komediju Noises Off (Kaos u kulisama) Michaela Frayna. No, tri tjedna prije nego što sam trebao krenuti u Hrvatsku, kada je već bila napravljena i scenografija a ja dovršio svoje režijske pripreme, obavijestili su me da je netko drugi u Hrvatskoj otkupio prava. Postojala je mogućnost koprodukcije, ali sve se iskompliciralo. Tada sam predložio da režiram francusku farsu i oni su prihvatili. Tako sam odjednom bio samo tjedan ispred glumaca, a inače radim jako duge pripreme. David Flaten je manijakalno skicirao scenografiju. Ja sam radio na laptopu u avionu. Na kraju se Buba u uhu pokazala idealnom produkcijom za ovaj ansambl i jednoga gosta.
  
  Mislite na Franju Kuhara s kojim ste više puta radili u HNK u Zagrebu...
  
  - Jako volim raditi s Franjom Kuharom. Smatram da je sjajan glumac i odlično se razumijemo, premda njegov engleski nije bolji od mog hrvatskog. Gotovo da razmišljamo telepatski.
  U to vrijeme nismo znali da HNK u Varaždinu nema radionicu za scenografiju. Nema čak ni najosnovijeg alata, sve se naručuje izvana. To je bio šok za mog scenografa, no uspjeli smo napraviti scenografiju. Srećom, našao sam dobre glumce, koji su postali moji prijatelji poput zagrebačkih. Prije odlaska, u Varaždinu su mi rekli da žele da se vratim i ponovo režiram, što je uvijek lijepo, jer znači da su zadovoljni. Rekli su mi da sam razvedrio kazalište. Do premijere znao sam značenje svake riječi predstave na hrvatskom. Osobito me oduševio Marinko Prga. Nakon toga, opet su me zamolili da pronađem američku komediju, jer su htjeli da kao američki redatelj postavim američko djelo. Cijelo ljeto sam tražio i odjednom naišao na Duranga i shvatio: Pa da, ovakav crni humor mogao bi biti vrlo primjeren temperamentu Hrvata. Mislim da sam ga shvatio nakon dvanaest godina.

   

  I kakav je?
  

  - Mračan, crnohumorni. Začudio sam se kad sam saznao da Durang nikad nije postavljan u Hrvatskoj. Dao sam Ladi Kaštelan da pročita Brak Bette i Boo i jako joj se svidio. To je vrlo zabavan, ali i dubok komad. Bilo je lakše ovaj put, jer je kazalište u međuvremenu dovedeno u red. Prije je doista tu bio kaos u kulisama. Radio sam u najrazličitijim kazališta, od velikih s jakim sindikatima i krutim pravilima, do malih kazališta koja jednostavno traže profesionalca da im pomogne.
  
  Što vam je hrvatsko iskustvo značilo u profesionalnom i osobnom smislu?
  
  - Potpuno mi je promijenilo život. Zaokrenulo ga za 180 stupnjeva. Odjednom sam imao veliku grupu kazališnih prijetelja. Odjednom sam imao novi grad u kojem sam mogao raditi ono što znam i u kojem su me ljudi željeli. Odnos prema umjetnosti i umjetnicima je toliko bolji ovdje nego u Americi. U Americi ljude koji rade u kazalištu smatraju neurotičnim čudacima, a prije svega materijalno slabostojećim. Kad u Americi kažem da sam redatelj, svi me pitaju jesu li vidjeli neki moj film. Amerikanci misle da uspješni redatelj mora imati ili predstavu na Broadwayu, koji je duboko korumpirani stroj za novac zvan show business, ili snimati filmove. Živim u Los Angelesu, ali film me ne zanima. Kad ovdje kažete da ste redatelj ili glumac, ljudi vas poštuju. Ne osjećate se kao građanin drugog reda. Amerika je antintelektualno društvo, osobito u posljednjih osam godina. Volim Ameriku, ali ne volim američku politiku u ovom desetljeću. Želim mir, čisti okoliš i zdravstvenu zaštitu za sve građane.
  
  Je li Hrvatska bila u skladu s vašim očekivanjima?
  
  - Kad sam prvi put došao, bojao sam se da neću moći moći režirati na jeziku koji ne poznajem. Ispostavilo se da je dobra gluma – dobra gluma.
  Kad sam prvi put bio tu, zemlja je bila kaotičnija, a u Americi nije bilo relevantnih informacija o Hrvatkoj. Sada uviđam da je ono što se Amerikancima govorilo o ratu u vašoj zemlji bilo sramotno, cinično i pejorativno. Mislio sam da dolazim u zaostalu seljačku balkansku zemlju, a došao sam u grad razvijene i sofosticirane kulture. Bio sam toliko prestrašen da neću imati što čitati – jer cijelo vrijeme čitam – da sam samom sebi poslao brdo knjiga, plativši dvjesto dolara poštarine. Tjedan dana prije povratka u Los Angeles otkrio sam da je u mom susjedstvu – Algoritam. Amerikanci nemaju pojma o ovom dijelu svijeta. Ne znaju ni gdje je na karti svijeta. To me razbjesni.
  Odavde nosim predivna iskustva. Ovdje sam se zaljubio. Ovdje sam našao toliko puno prijatelja. Imao sam mogućnost nekoliko puta raditi s istim glumcima, što je prekrasno, jer kad s nekim dobro surađujete, drugi put je još bolje. Kad sam prvi put došao, neki su bijesno govorili: »Koji vrag Paro dovodi Amerikanca? Nemaju ni naši ljudi dovoljno posla.« Mislim da je želio pokazati ljudima kakvi različiti stilovi režije postoje. Moj je promišljen, ali opušten. Ja volim sjesti na rub scene. Prvi put kad sam to napravio, glumci su se šokirali.

   

  Kakav je Christopher Durang kao pisac?
  
  - Darovit. Hrabar. Promišljen. Mračan. Duhovit. Dubok. Vrlo dubok. Pravu dubinu uviđate tek na drugo čitanje. On se bavi segmentom američkog, ali i svakog društva, pokazujući kakvo zlo ljudi mogu nanijeti jedno drugome ne razmišljajući. Npr. roditelji koji preferiraju jedno dijete, pa se drugo osjeća zanemareno. Durang pokazuje međugeneracijsko emocionalno nasilje, što je rijetka kvaliteta pisca. Ima vrlo ciničan pristup psihičkom liječenju. Njegov opus je malen, ali traži vrsne glumce. Ako ga igrate samo površinski, dobit ćete šašavu komediju. Ali to nije to. On je svojevrsni nasljednik Čehova. Istodobno izaziva i tugu i smijeh, gledatelj ne zna bi li se smijao ili plakao. Drago mi je da ću upravo ja biti taj koji će ga prvi predstaviti hrvatskoj publici. Nije mi jasno zašto prije nije stigao do Hrvatske
  Shepard je primjerice poznat i ovdje. Postoji mnogo važnih američkih pisaca koje hrvatska publika još treba upoznati, kao što su Megan Terry ili Tom Eyen, danas poznat po Dreamgirls. No, treba ih prevesti, a prijevod je delikatna stvar. Ne prevodi se riječi, nego misli. Ponekad me potpuno šokiraju kulturne razlike. Primjerice, kad sam režirao Smrt trgovačkog putnika, ljudi ovdje nisu znali što je životno osiguranje, a na tome se zasniva cijeli komad.
  
  Ideja popularnosti Hrvatima nikad nije bila pretjerano privlačna. Američkim tinejdžerima to je ultimativni cilj. Važno je da si popularan, da si privlačan, zavodljiv, da se ljudima sviđaš, a ne previše pametan. Prepametni i preobrazovani za njih su odbojni štreberi. Srednja škola je za mnoge tinejdžere trauma, jer ne mogu dostići kriterije koje im je sredina nametnula. Taj emocionalni pakao dovodi do slučaja Columbine. Mislio sam da je to globalni fenomen, no to je izvorno američki fenomen.
  
  No, Amerika taj životni stil sve više izvozi kroz svoje serije i filmove...

  - Oduševio sam se kad sam vidio da ljudi ovdje razmišljaju drugačije.

   

  Zašto ste odabrali Bette i Boo u braku?
  

  - Već dugo pokušavam dovesti Almu Prica i Franju Kuhara zajedno na pozornicu. Volim ih jako, imaju nešto posebno. S druge strane, u Varaždinu sam imao odličan izbor glumaca za ostale uloge. Smatrao sam da, ako mogu posuditi njih dvoje, imam savršen tim. Alma i Franjo zajedno zrače toplinom, to su tako slatki i plemeniti ljudi.
  
  Vaši Mitch i Blanche...
  
  - Da, nisu li bili sjajni. Napravio sam predstavu tako da postoji jaka mogućnost da krenu zajedno, publika je snažno navijala da se povežu. Bili su toliko stvarni, da ste imali osjećaj da ste mogli zaustaviti predstavu i pustiti ih da zapale cigaretu i pričaju.
  
  A kakav je odnos u Bette i Boo?
  
  - Ovo je bolan komad. To je drama sjećanja, koju priča sin. Na praizvedbi to je bio sam autor, a ovdje je Ivan Glowatzky, savršen za tu ulogu. On je mlad, drag, mio, inteligentan. Ta tri lika moraju biti simpatična i privlačna, a ovo troje glumaca to osiguravaju.
  Kada se oni bore s bolnim stvarima, gledatelj doista navija da ih prevladaju. Dosad sam u Hrvatskoj radio klasične drame, no ova je znatno različita.
  Durangove drame često nemaju kronologiju, pojavljuju se mrtvi likovi, glave mrtvih, besmislene svađe. Parovi se najčešće svađaju oko nevažnih stvari. Ponekad shvaćaju da je riječ o nevažnim stvarima, a ponekad ne shvaćaju.
   

  Kakav je bio vaš pristup scenografiji?
  
  David Flaten je sjajno osmislo scenu, uz pomoć svog asistenta. Snimili smo više od petsto fotografija glumaca, pretežno u odjeći za vjenčanja. Te su fotografije posložene po cijelom zidu.
  
  Je li ovo prvi put da režirate Duranga?
  
  - Prvi put da radim cijelo djelo. Koristio sam ga često u svojim predavanjima i seminarima, kao i Sama Sheparda. Mislim da je moja odgovornost objašnjavati pisce, jer sami se uglavnom nemaju više mogućnosti braniti se ni objašnjavati.
  
  Kako ste odabrali ostale glumce?
  
  - Sunčana Zelenika ima sjajnu sposobnost histeriziranja na sceni, što je pokazala u Bubi, a njezin lik bake je posve histeričan. Osobito je dobro dočarala njezino smijanje koje je potpuno obuzima, i njezinu sreću kad ostane gluha pa ne može čuti što ljudi pričaju o njoj. Marija Krpan ima priliku igrati posve novu ulogu, paklene majke, i silno se uživljava u nju. Robert Plemić poput Ivana ima nevini izgled na pozornici, i on je jedini lik koji ima iskrene osjećaje, ali nema sposobnost govora, nego samo mumlja. Barbara Rocco može biti vrlo sarkastična.
  
  Najteže je bilo pronaći glumca za ulogu djeda Karla. Na kraju smo ga našli u Kazalištu lutaka, a to je Željko Mavrović, visok, krupan, godotovskog lica i snažnoga glasa. Dominantan je na sceni, no kako je riječ o jako dragoj i dobroj osobi, teško mu je igrati nekog toliko zločestog. Hana Hegedušić je iznimno lijepa, krasno pjeva i svira violončelo. Teško je naći glumice koje objedinjuju toliko vrlina. Njezin lik kao da se želi ispričati za sve zlo na ovome svijetu, do granice da je čovjek poželi uhvatiti za ramena i protresti. Marinko Prga je kao Otac Donally urnebesan, osobito kad prži slaninu plešući hip-hop.
  
  Koliko je djelo univerzalno i kako mislite da će ga hrvatska publika doživjeti?
  
  - Komad je prilično univerzalan, no možda će hrvatska publika biti malo šokirana. Durang nije osobito ponosan na svoj katolički odgoj. Nema toliko problema s Crkvom kao institucijom, koliko sa svećenicima i načinom na koji je odgajan. Druga zanimljivost je buran temperament likova, što je bliže Hrvatima nego Amerikancima.
  Obitelj zna biti traumatično iskustvo. Praznici nisu nužno lijepi period. Tu je dosadni ujak, luda teta, tu je majka koja se odnosi prema vama kao malom djetetu. Mnogi glumci doživjeli su to u svom životu.
  
  Kad je Durang igrao komad na sceni, bojao se jer je većina zasnovana na njegovu stvarnom životu. Neki su smtrali da je komad previše ogorčen, no on je rekao da čovjek mora naći način prevladati ogorčenje, inače će mu ljubav postati lažna a on sam će poludjeti. I ja smatram da se čovjek u životu mora suočiti sa svojim frustracijama, ili će ga one izluditi.

  
  © Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 26. siječnja 2009.