Razigrano o medijskim manipulacijama

Teatar &TD, Zagreb: Miran Kurspahić / Rona Žulj, Carstvo radosti, red. Miran Kurspahić

• Carstvo radosti redatelja Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj progovara kroz perspektivu dječje televizijske emisije i gledatelju otvara svijet nasmiješen i lažan. Svijet medijske manipulativnosti, koji nas okružuje u stvarnosti, provučen je kroz kazališne daske kako bi bio umjetnički preispitan i komentiran.
  
  U toj kazališnoj televizijskoj emisiji gledatelj je aktivni sudionik koji djeluje kako inspicijent, kojeg igra redatelj Miran Kurspahić, odredi. Gledatelj, čije reakcije i emocije vodi poput dirigenta, preuzima ulogu mase kojom manipulira nekolicina, naroda prepuštenog moćnikovoj palici. Emisija, koja nas vodi u carstvo radosti, veliča naftu i GMO-inženjering u odnosu na prirodne i ekološke resurse i izvore energije (poput vjetra i organske poljoprivrede). U nizu privlačnih skečeva dočarana je veličina i snaga, važnost i moć tehnologizacije, materijalizacije i dolarizacije. Dok se imaginarnom gledatelju pred televizorom (cijela emisija snima se iz tri kuta) nameće veseo i raspjevan svijet opravdanja negativnosti modernizacije po svaku cijenu, u samoj emisiji polako popušta krinka lažnog osmjeha i optimizma. Razlog tomu je suvoditelj Božo, koji sa zakašnjenjem izlazi pred kamere te alkoholiziran, ogorčen i bučno nezadovoljan počinje razotkrivati skriveno. Ipak, Božino nezadovoljstvo ne izranja iz samog dramskog zapleta, nego se čini izvanjskim i time dramaturški nedovoljno opravdanim.
  
  Najbolji i najrazigraniji su dijelovi predstave skečevi, odlične glazbenoscenske minijature. Glumci u kostimima plišanih igračaka i spužvastih bačvi pjesmom, plesom i obaveznim osmijehom crnu sadašnjicu predstavljaju radosnom i ružičastom. Skečevi su uronjeni u studijski okvir koji povezuje radnju, a upravo taj okvir počesto popušta, nepotrebno ulazeći u nedovoljno opravdano poigravanje publikom. Također, intervju poznate osobe iz hrvatskog javnog života unutar predstave ne pridonosi radnji niti dramaturški niti atraktivnošću. Izbor gostujućih osoba (dosad su to bili Modni mačak i Mila Elegović, a ideja je da u svakoj izvedbi bude novo poznato lice) može djelovati kao sociološki komentar stanja društva, no na previše doslovnoj razini. U tim okvirnim dijelovima radnja pada te se gubi oštrina poruka izgovorenih kroz skečeve elegantno ironične u djetinjoj doslovnosti.
  
  U ulozi voditeljice pojavljuje se djevojčica Dora Bošnjak koja, premda se na trenutke osjeti naučenost uloge, uznemirenost i zbunjenost, vrlo dobro vlada tekstom, ali i samim vođenjem emisije. Njezin partner Dean Krivačić izvukao je maksimum iz uloge pijanog i vulgarnog Bože, no čini se da nije dobio dovoljno prilike i prostora razigrati lik koji ostaje nedorečen, više naznačen no ostvaren. U minijaturi u kojoj igra Baracka Obamu Krivačić je lakoćom zavladao scenom.
  
  Glumci u skečevima Nataša Dangubić (u alternaciji sa Zrinkom Kušević), Dino Škare, Sven Jakir i Nikša Marinović vrlo su razigrani i dječje karikaturalni. Tek je Nataša Dangubić lik Barelle oblikovala stereotipno s prenaglašenim američkim naglaskom u izgovoru hrvatskih riječi. Nikša Marinović originalan je u ulozi Eura dok je Bankara oblikovao stripovski duhovito.
  
  Glazba Mire Manojlovića i Rokambola vrlo je razigrana, no mjestimice preopterećena tekstom. Riječ je uglavnom o obradama poznatih glazbenih tema, a veliki je finale inačica pjesme Tomorow belongs to me. Scena Petre Kovačić uređena je poput televizijskog studija uronjena u šarenilo. Kostimi Katje Šunjić i Ines Jakšić razigranošću i šarolikošću dočaravaju dječji svijet.
  
  Carstvo radosti gorka je priča prekrivena jarkim koloritom, plesnom razigranošću i umjetnim osmijehom, koja prividnom ležernošću razotkriva svjetove medijskih manipulacija te ukazuje na njihovu moć da laž predstave kao istinu. Predstava je to koja navukavši masku televizijske emisije razotkriva maske laži koje dopadljivošću udaraju na najranjivije – djecu. Ipak, izvedbeno Carstvo radosti ne ide do kraja u razotkrivanju, nego tek naznačava probleme i time propušta priliku stvaranja bučnog kazališnog komentara medijskih laži i obmana. Ukratko, razbibriga koja je mogla i znatno više.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. siječnja 2009.

Piše: