Za šaku novčića
Kazalište Virovitica: Georg Büchner, Woyzeck, red. Samo M. Strelec
-
Georg Büchner (1813–1837) i njegovo zadnje, u fragmentima sačuvano djelo Woyzeck, pravi su primjer uzrečice "Što je suđeno, nije izgubljeno". Naime, iako je živio vrlo kratko i nije napisao puno djela, Büchner je zahvaljujući dogodovštinama vojnika Woyzecka postao sastavnica brojnih programa kazališnih kuća. Tako su u Kazalištu Virovitica na poticaj dramaturga Jasena Boka (tako je barem posvjedočio redatelj Samo M. Strelec) odlučili Virovitičke kazališne susrete i Dan kazališta obilježiti premijernom izvedbom spomenutog Büchnerovog djela u prijevodu Trude Stamać.
Sačuvan u dijelovima, tekst je upravo svojim naznakama i slutnjama te bezvremenošću omogućio razna redateljska čitanja, pa se tako svatko od nas prisjeća nekog svojeg doživljaja Woyzecka. Ovaj virovitički, zahvaljujući odličnoj suradnji ansambla s redateljem Strelcem, donio je tragičnu sliku pojedinca kojem se ruše svi snovi – prisiljen je majmunirati se (doslovce izigravajući majmuna) za šaku novčića, kao što to i danas rade brojni sudionici raznih televizijskih emisija, otkrivajući svoju intimu. Njegova dragana iznevjerila ga je također zbog težnje za (malim) materijalnim dobitkom, ljudi su zli, a svijet je smetlište… Ili su možda pogrešna prevelika očekivanja?Lik Woyzecka povjeren je Igoru Golubu, koji se velikim žarom i predanošću posvetio tužnom antiheroju nekadašnjeg, sadašnjeg, vječnog vremena i valja reći da je taknuo srca. Istina, završava kao zločinac, ali ga razumijemo – šteta što je očaj istinski pokretač djelovanja, a ne promišljenost. Za ulogu Marie, Strelec je raspisao audiciju i odabrao nježnu plavokosu studenticu osječke Umjetničke akademije Petru Cicvarić. Budući da je, barem se tako čini, koncepcija predstave ometanje dobrote, svaki lik pridonosi Woyzeckovom mučenju samim svojim postojanjem, bez prevelikih nastojanja, jer mu je takva sudbina. Tako se i Marie nameće svojom nevinošću, kako bi njezina izdaja bila što pogubnija (i došla je glave).
Zanimljiva je i pojava triju Baka; Biserka Vrbenski, Blanka Bart i Snježana Lančić-Prpić (raspored pojavljivanja) govore isti tužni bajkoviti tekst vrlo sugestivno, a način je redatelj prepustio samim glumicama i tako prirodnim putem postigao pravo ozračje.
U pratećoj programskoj knjižici stoji kako su autori predstave željeli osvijestiti gledatelje, taknuti ih i tako promijeniti svijet. Promijenili ga nisu, ali da nas je početna bezbrižnost napustila – to, premda nevoljko, valja priznati.
© Olga Vujović, KULISA.eu, 12. veljače 2009.
Piše:

Vujović