Propitivanje dihotomije uma i tijela

Dubravka Crnojević Carić, Gluma i identitet: O glumi i melankoliji, Durieux, Zagreb, 2008.

  • Dubravka Crnojević Carić, Gluma i identitet: O glumi i melankoliji, Durieux, Zagreb, 2008.Prva knjiga u ponovo pokrenutoj biblioteci Rotulus bavi se, kako joj naslov i govori, dvama jednako teško odredivim pojmovima: glumom, koju zbog fluidnosti, prolaznosti te vezanosti uz praksu teorija teško terminološki zahvaća i smješta u jasne okvire, te identitetom čija bit lako izmiče određenjima zbog činjenice da je često prikriven društveno nametnutim kategorijama. Dubravka Crnojević Carić u knjizi upućuje ta dva pojma jedan na drugi, pokazujući kako gluma, upravo zbog karakteristike nestalnosti, može voditi do otkrivanja istinskoga identiteta. Polazeći podjednako i iz teorije i glumačke prakse, autorica će sagledati fenomen glume kroz nekoliko vidova, dovodeći ga najviše u vezu s psihoanalizom, te također razmatrajući glumca i kazalište u društvenom kontekstu.

    Obrana Metode

    Temeljeći vlastitu glumačku praksu na izučavanju tzv. Metode, Dubravka Crnojević Carić će upravo tu glumačku tehniku koristiti kao polazište daljem propitivanju naravi glumca i glume. U prvom će se dijelu knjige tako baviti temama izravno vezanima uz glumačku praksu, gdje će se pored opisa i tumačenja specifičnih vježbi glumačkoga aparata dotaknuti i nekih pitanja, poput dileme je li glumac kreativac ili reproduktivac i slično. Priklanjanje dostignućima Metode dovest će je i do razmatranja njezine percepcije u današnjem glumačkom svijetu – pa i svojevrsne obrane te tehnike, pri čemu autorica vrlo točno razabire neuralgične točke krivog, površnog shvaćanja glume (što se danas, kada vlada mnijenje da svatko može biti glumac, može primijeniti ne samo na ovu specifičnu metodu nego i na percepciju glume uopće). Tako će jedno od početnih poglavlja istaknuti nekoliko predrasuda o glumi, a jedna od važnijih ovdje postavljenih teza svakako će biti i ona o glumcu kao privilegiranom čitaču i nužnosti njegova (pre)poznavanja poetike djela kojim se bavi, što upućuje na nedostatnost pristupa koji se zaustavlja na pukoj glumačkoj praksi.

    Brisanje granica

    No, ta su pitanja tek svojevrstan uvod u filozofiju knjige koja fenomen glume tumači mnogo kompleksnije. Već kroz poglavlja o praktičnim glumačkim pitanjima naziru se ključne teme knjige, a jedna od prvih je pitanje spoznaje, ponajviše pitanje važnosti i vrijednosti afektivne spoznaje, odnosno uloge tijela u spoznajnom procesu. Protiveći se nekim postavkama zapadnjačkog racionalističkog koncepta, ovdje se u pitanje dovode samorazumljiva dihotomija uma i tijela te shvaćanje uma kao jedinog arbitra i posjednika istine, što su teze koje ne funkcioniraju dobro kada je u pitanju područje poput onog glumačkog. Naime, glumačka se vjerodostojnost upravo očituje u osjećanju osjećaja, te u reakciji tijela na unutarnji poticaj. Pri tome, spomenuti poticaj – odnosno objekt – u glumi biva imaginaran jer je izazvan iznutra, dok je reakcija na njega stvarna, čime dolazi do nestajanja jasne granice između subjekta i objekta spoznavanja. Uz to, u glumi kao umjetničkoj djelatnosti vjerodostojna reakcija tijela uvijek će biti plod nadahnuća, koje pak vodi u ono nesvjesno, što je protivno racionalnome.

    Već je ovdje jasno kako govor o glumi isključuje mnoge uobičajene dihotomije – a brisanje njihove stroge podjele i definicija također je jedna od ključnih postavki ove knjige, kojom se nastoje uspostaviti i potvrditi neke nove paradigme.

    U dihotomiji svjesnog i nesvjesnog ogledat će se glumčeva pozicija u društvu. Ako svijest tumačimo kao ono što je oblikovano društvom – odnosno filtrima poput vladajuće logike, jezika kojim zahvaćamo ono postojeće te dozvoljenim sadržajima, glumčevo neprestano baratanje nesvjesnim smješta ga na prostor društveno nepoželjnog, odnosno – po racionalističku logiku još opasnije – područje nedefiniranog, čime njegova funkcija u društvu postaje subverzivna. Upravo će se ovom subverzivnošću glumačke pozicije, vidljivom kroz mnoge aspekte, najvećim dijelom baviti ova knjiga.

    Gluma kao dodir s nepredvidljivim Drugim

    Ipak, neće svaka gluma biti subverzivna. Govoreći o pristupima glumi, autorica će prepoznati dva dominantna tipa glumca/teatra, pa tako, pozivajući se na teoretičare poput Jouveta, razlikuje predstavljanje od proživljavanja, utjelovljenje od rastjelovljenog glumca, odnosno pristajanje na sliku i imitaciju od one glume kojom se ostvaruje susret s nepredvidljivom Drugim. Ova će osnovna podjela tako dovesti do dva pristupa postojećem društvenom sistemu, kojeg se ovdje naziva simboličkim. Tako će s jedne strane glumac-imitator ići putem koji proizvodi zadovoljstvo, no izvor zadovoljstva nalazit će se u podržavanju pravila uspostavljenih u simboličkom sustavu te će relaksacija koja nastaje takvom glumom biti nešto unaprijed programirano i predvidljivo iz razloga što se glumac zadržava unutar postojećih i poznatih granica. S druge strane stoji glumac kojemu je cilj užitak, a užitak može omogućiti samo trenutak nadahnuća i susreta s već spomenutim nepredvidljivim Drugim. Ova je druga razina postignuća - tjelesna, i odnosi se na nepoštivanje pravila i granica, na podrivanje naše slike o identitetu kao konačnoj kategoriji, čime se dovodi u pitanje čitav simbolički sustav, a ovakva će gluma, kako je određuje autorica, pripadati tzv. semiotičkom sustavu.

    Ako je istina nešto što je određeno ograničenjima simboličkog sustava i temelji se na vladajućem rascjepu tjelesnog i umnog te situaciji u kojoj spoznajni autoritet leži na strani teoretskog (akademskog) znanja naspram iskustvenog, tada gluma koja djeluje subverzivno na simbolički sustav stvara i drugačiju istinu, koja se i ostvaruje u nekom drugačijem prostoru – onom koji je van sistema. Takav će se prostor, kojeg autorica naziva praznim, kreirati u odnosu glumca i gledatelja, u kojem se, kako se pokazuje, ponovo narušava uobičajena dihotomija subjekta i objekta. Kazališni čin također je mjesto brisanja granice, jer doživljaj glume u predstavi i od gledatelja traži aktiviranje svih onih psihofizičkih funkcija koje koristi sam glumac (stoga autorica govori o glumi kao zarazi). Ovdje se pokazuje kako glumac i gledatelj nisu odvojene strane, već se u aktu promatranja glumačke igre oni spajaju, gledatelj odbacuje vlastiti i preuzima tuđi vitalitet, čime nastaje specifično mjesto dodira – prostor koji obiluje prelijevanjem i nejasnim, mijenom identiteta, zadire u ono neiskazivo, izmiče svim simboličkim određenjima, te poziva na akciju i postaje potencijalno opasan po društvo.

    Igra s nesvjesnim

    O potencijalnoj opasnosti glume govorit će se i kroz tumačenje razlike naših društvenih uloga od onih glumačkih. Iako se u oba slučaja na određen način udaljavamo od istinskog identiteta, a trenutak slobodne volje postoji čak i u izboru društvene uloge, glumčevo se preuzimanje uloge razlikuje od naših svakodnevnih upravo u tome što je on taj koji u javnoj situaciji nije identičan sa samim sobom. U svakodnevnom životu ne biti javno identičan sa sobom, odnosno u skladu sa svojom ulogom, u društvu vodi u opasnost izopćenja, kazne ili proglašavanja osobe duševno bolesnom. Svako takvo odstupanje od uloge zajednica će smatrati ludilom, no Dubravka Crnojević Carić upućuje nas na ideju kako igra s nesvjesnim nije uvijek break down - kako je tumači zapadnoracionalističko viđenje, već može biti i break through – proboj u mogućnost autentičnog izbora, a potvrdu tome nalazi u civilizacijama koje kroz rituale njeguju takav tip (samo)spoznavanja. U simboličkom sustavu autentičan izbor nije nešto što bi bilo poželjno, no upravo će glumac u njemu zauzeti mjesto onoga koji ukazuje na ove mogućnosti, a to je moguće stoga jer je njegov glumački čin vezan uz određen vremenski period – on ne odbacuje sebe permanentno, nego se nakon predstave vraća u građansku normalnost. Stoga ga zajednica ne odbacuje, a on pokazuje mogućnost voljnog pomicanja društvenih određenja. Glumac, kako kaže autorica, takvim postupcima pounutruje svoju moć, te ga uspoređuje s Odisejem, a tip inteligencije koja se pritom koristi imenuje metisom – kao onim koji se primjenjuje na mnogostruke, fluidne situacije koje nemaju jesne granice i u sebi sadrže oprečne momente.

    Gluma i melankolija

    Govor o metisu dovodi i do usporedbe glumca s Narcisom i Ehom, čije pak karakteristike navode na povezivanje glume i psihoanalize kao spoznajnog aparata i kojima autorica nalazi brojne dodirne točke, sabirući ih u ideji uspoređivanja glume s melankolijom. Naime, uz brojne ostale sličnosti, i melankolija i gluma u sebi sadrže oprečnosti i brišu uobičajene dihotomije. Melankolikov je osjet praznine u duši okismoronska pozicija koja vodi do toga da je njegovo stanje istodobno i potencijalno kreativno i destruktivno, a zbog tog dvojnog karaktera svoje želje i strasti čas smatra besmislenima, čas uzvišenima. I ovdje je, kao i u glumi (ali i u još nekim područjima o kojima autorica govori pozivajući se na feminističke teorije – primjerice području ženskoga, ženskosti gdje je temeljan odnos spram drugoga poistovjećivanje), prisutno stalno poigravanje s vlastitim granicama, prekidanje simboličkih društvenih određenja komadanjem duševnog identiteta te vezanost uz mnogostrukost duša (subjekata).

    Kritika jednoumlja

    Naposljetku – što i jest najvažnije jer opravdava njihovu svrhu – melankolija i gluma kao stanja nepovjerenja u zadanost identiteta, simboličke zakone i ono što ostaje omeđeno jezikom kao aparatom društvene moći stvaraju posebnu etiku. Etika je to u kojoj subjekt sebe neće shvaćati stabilnim i jedinstvenim, već dijalogiziranim, čime se kroz umjetnost glume zagovaraju polilog, intertekstualnost i fluidnost naspram čvrsto zadanih granica i – jednoumlja. Glumac tako svjedoči o supostojanju mnogih svjetova te zagovara temeljnu ideju, koja se može shvatiti i glavnom tezom ove značajne knjige – da nijedan od postojećih svjetova nema i ne može imati ekskluzivno pravo na istinu.

    © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 11. ožujka 2009.

Piše:

Ljubica
Anđelković