Kazalište koje pročišćava dušu

Hrvatsko narodno kazalište Split (Gostujuća scena u Gradskom kazališta lutaka Split): Jordi Galcerán, Metoda, red. Želimir Mesarić

• 
  Katalonski pisac Jordi Galcerán zamislio je sasvim neuobičajenu provjeru kandidata za rukovodeće mjesto u poduzeću. Radi se o psihološkoj metodi otkrivanja kandidatovih karakternih osobina i njegove sposobnosti nadziranja, pa i nadvladavanja, svih trauma koje bi u izazovnim situacijama mogle postati djelatne i smanjiti njegovu radnu energiju. No, tu metoda testiranja kandidata za radno mjesto, ma koliko je izvan našeg iskustva, još uvijek ne bi mogli držati izazovnim materijalom za dramski tekst da se autor nije dosjetio i dramaturškoj metodi koja će raditi na ostvarenju tog nauma. Naime, pred kandidate je postavljen zadatak pravične ocjene neke ranije ili upravo aktualne sporne epizode iz suparnikova života. Konkretnije: bodove za željeno radno mjesto neće sebi u prilog upisivati onaj koji se radi osobnih izgleda zalaže za eliminaciju suparnika, nego onaj koji će presuđivati objektivno i koji će svojom kreativnom inteligencijom otkriti neotpornost njegovih samoopravdavajućih razloga za ranije postupke, ili im, naprotiv, dokazati utemeljenost.
  
  Konačni cilj takvog procesa je privođenje kandidata do samosuočenja s neprikladnošću za radno mjesto i njegovog odustajanja od kandidature, odnosno odlazak iz prostora u kojem se seansa zbiva. Ili obrnuto. S takvim dramaturškim konzekvencama dramskog materijala temu drame možemo izreći ovako: proces traganja za dobrim, inteligentnim, pronicljivim i pravičnim kandidatom (pri čemu je, sasvim neuobičajeno, isključena svaka protekcija). Gledajući s razine aktualnosti teme, Metoda je izvanredan repertoarni odabir, pa s iznenađenjem na tomu valja čestitati upravi kazališta.
  
  Već smo istaknuli autorov dramaturški postupak kao vrijednost koja je temu privela do estetske činjenice (jer bi bez nje sve ostalo izvan bilo kakvog kazališnog razloga, tek na razini hladnih racionalističkih naputaka o uvjetima zapošljavanja na određena radna mjesta, s ciljem da posao zasluže najbolji i najsposobniji). Sad nam valja ustrajati na daljnjim pohvalama autorovog postupka: Kandidatima je objavljeno da jedan od njih tek glumi kandidata koji se natječe za posao, a da je on ustvari njihov ocjenjivač i ispitivač. No, njega je nemoguće otkriti. Od tog trenutka svako je svakome sumnjiv. Ali ne samo likovima na pozornici. Ista sumnja zaokuplja i gledatelja. Jedni i drugi se pitaju tko je taj i kamo sve to vodi? Interes prema zbivanju definitivno je uspostavljen. Jedni i drugi su zaokupljeni tajnom.
  
  A onda je mudri redatelj Želimir Mesarić od samog početka na gledatelja bačenu mrežu počeo stezati. I njezin ulov izvlačiti na samu pozornicu. Sva gledateljeva pitanja počela su se aktivno došaptavati s likovima drame. Vrsna režija uspostavila je interakciju gledateljeva duha i uznemirenih kandidata u zajedničkoj zamci, u jedinstvenom duhovnom i interesnom prostoru, koji je na pozadini zrcalne folije dovitljive scenografije Vedrana Ivankovića pulsirao signalima uznemirenosti i napetosti svih sudionika ovog rijetko viđenog samozavirivanja u nutrinu svojih misli i postupaka.
  
  Glumci su upravo nadahnuto slijedili pošteni postupak redatelja, njegovu priliku njima, nosiocima uloga, da izraze sva unutarnja gibanja dramskih likova, njihove vanjske ispade i muku susreta s potisnutim istinama. Bila je to redateljsko-glumačka poetika iskazivanja istine djela, a ne egzibicija preuzetnih vanjskih efekata. Bila je to predstava jedinstva djela i glumca. Kazalište koje pročišćava dušu.
  
  Već od ulaska na pozornicu prve osobe, Mateja u kreaciji Elvisa Bošnjaka, redatelj i glumac anticipirali su tajnu budućeg događanja. Nju potvrđuje svojim dolaskom Ante Čedo Martinić u ulozi Filipa, a razvijaju je pri samom ulasku na pozornicu Nenad Srdelić i Bruna Bebić Tudor, u ulogama Karla i Marte, s dva-tri pogleda u čije je značenje nemoguće proniknuti, ali koja intenzivno prizivaju odgonetku. I zaista, od samog početka želimo zaći u tajnu koju svaki lik skriva u sebi duboko. A to tko je od četvero izvrsnih uspješnije izazivao gradaciju tih pitanja nije ni pristojno ni uputno istraživati. Stoga nam ostaje tek to da Bruni Bebić Tudor, Elvisu Bošnjaku, Anti Čedu Martiniću i Nenadu Srdeliću čestitamo i zahvalimo na ovom uznositom doživljaju. A red je i to da poslije onih naših zamjerki na ranije ovosezonske izvedbe, a pošto smo tako doživjeli Metodu, iste osjećaje uputimo i upravi HNK u Splitu.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 17. ožujka 2009.

Piše: