Složena glumačka igra lišena dijaloga

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Tatjana Gromača, Crnac, red. Tomi Janežić

• Nekonvencionalna tehnika pisanja usredotočena na leksičku ekonomičnost te nelinearnost narativnoga izlaganja, što specifičnost proznoga diskursa usmjeruje stvaranju niza jasnih i živopisnih situacija, u temelju su osobitosti izraza koji uzmicanjem od pretjerana sentimenta u potpunosti prožima svijet romana Crnac Tatjane Gromače. Fragmentarna, dakle, struktura što nizom narativnih skokova te brzom izmjenom prizora u središte diskursa postavlja s jedne strane temu odrastanja, a s druge oprečnosti i odnose selo/grad, pojedinac/grupa, individualni/kolektivni identitet – sjedinjuje se na kraju u univerzalnim pitanjima ksenofobičnoga društva uvijek spremnoga na osudu i kažnjavanje drukčijega. U odsutnosti dijaloga i sukoba koji bi eventualno mogli funkcionirati kao potencija u stvaranju teksta predstave, roman Crnac (naoko lišen i minimalno dramskog) otkriva izrazito zanimljiv podtekst što se na sceni pretače nizom kazališnih skica.
  
  Ostavši tako uglavnom vjerni predlošku, dramaturginja Magdalena Lupi i redatelj Tomi Janežić u središte scenskoga poimanja postavljaju upravo spomenute skice i situacije što skokovitom dramaturgijom problematiziraju navedenu tematiku. Međutim, graditi predstavu bez teksta, bez dijaloga, lišenu međusobne izravne komunikacije, isključivo dakle tehnikom pripovijedanja, iznimno je zahtjevan i težak posao koji u središte scenske pozornosti postavlja glumca i mogućnost da svojom igrom, spremnošću na niz transformacija i udvajanja uloga prikaže svu složenost proznog izričaja Tatjane Gromače. Pojmljen na taj način, njezin roman postaje izvrstan primjer propitivanja scenskih sredstava i tehnika kojima se na pozornici nastoji interpretirati iznimna složenost specifičnoga (ne)dramskog svijeta. Nesumnjivo, riječ je o iznimno zahtjevnu redateljskom postupku, u svakom trenutku predanom isključivo kazališnoj iluziji kao potenciji kojom se zalazi u opasno područje stalnoga scenskog naglašavanja (ne)mogućnosti pretakanja proznog izričaja u onaj pozornički. U takvu kontekstu glumac postaje označiteljskom implikacijom za niz vrlo različitih i specifičnih značenja te je cjelokupna scenska percepcija usredotočena upravo na njegovu uigranost odnosno na mogućnost da se izgovorenim tekstovnim fragmentima iznese oštra kritika društva. Prebacujući tako specifičan prozni izraz u jednako osobit scenski izričaj, Janežić upravo stalnim naglašavanjem kazališnih sredstava što potiču primjerice komiku situacije (Djevica Marija u slikovnom okviru – Anastazija Balaž Lečić) prvenstveno ukazuje na apsurdnost suvremene egzistencije koju na simboličkoj razini izjednačuje s animalnim kontekstom, pa otud i pojava simpatične krave (Jasmin Mekić i Damir Orlić) na pozornici.
  
  Redateljski je diskurs tako ostao vjeran nastojanju Tatjane Gromače za oslobođenjem od uskosti, ograničenosti i isključivosti čovjekova svjetonazora (što se očituje njegovom dvojnom prirodom, onim dobrim ali i zlim, duhom i materijom, individualnošću, ali i robovanjem opće prihvatljivim kanonima) koji Janežić na sceni prikazuje pomicanjem dramskoga subjekta prema objektu, rušenjem granica dramatis personae koja postaje pas (Damir Orlić), živa televizija (Sabina Salamon) ili pak stara drvena kuća (Zdenko Botić). No, čovjek pojedinac kao subjekt stalno ograničen naslijeđem, opterećen problemom vlastite identifikacije (seksualne, društvene, povijesne, političke) implicira zapravo niz različitosti koje na pozornici utjelovljuju glumci kao interpreti desetak različitih uloga. Tako Tanju Smoje (kao primjerice Majku, Partizanku, Studenticu I...), Bojana Navojca (Otac, Drkicua I, Partizan, Bog...), Oliveru Baljak (Baba, Čovjek u kavezu V, Susjeda ozarena lica...), Zdenka Botića (Jedan prijatelj, Neprijatelj, Bratić, Čardak...), Anastaziju Balaž Lečić (Partizanka, Stara rođaka, Krila čardaka...), Jasmina Mekića (Pačić, Drugi prijatelj, Drkica III...), Damira Orlića (Sladoledar, Svećenik I, Liječnik...) Sabinu Salomon (Sestra iz Amerike, Čovjek u kavezu III, Zli ljudi...) odnosno Biljanu Torić (Stara žena, Druga tetka, Pokojna sestra...) – povezuje isključivo različitost i drukčijost One (izvrsna Jelena Lopatić) kao svjedoka vremena što snažne pojedince odbacuje na poziciju autsajderstva i društvenih marginalaca.
  
  U takvu kontekstu, Ona otvara mogućnost scenskom govoru što izmiče dijalogu te se pretvara u pripovjedni čin i sjećanje. Glumcima je tako postavljen izrazito težak zadatak da distanciranom i hladnom igrom, opterećenom velikom količinom tekstovnoga materijala, iznesu sliku jednoga vremena, mentaliteta, rata, poglede na crkvu, naciju, ljubav, studentski život. No, u brzim izmjenama prizora, stalnom uvođenju novih priča i drukčijih situacija (označenih najavama na platnu čime se na kraju i pokušava ostvariti dojam zaokruženosti), unatoč zahtjevnoj, ali i zavidnoj glumačkoj igri (i tu osobito valja izdvojiti, osim Jelene Lopatić i Tanju Smoje, Oliveru Baljak, Zdenka Botića, Jasmina Mekića, Damira Orlića) temeljenoj na stalnim udvajanjima i hladnoći izraza, što u konačnici nastoje proizvesti snažnu emociju – otkrivamo zaokret u plošnost i pretjeranu linearnost. Glumci tako postaju nositelji niza označitelja koji isključivo naracijom ukazuju na potencijalna brojna i različita značenja čime, osobito u drugom dijelu predstave, nedostatak radnje, akcije i sukoba ovakvo scensko promišljanje odvodi u monotoniju.
  
  Međutim, bez obzira na spomenute zamjerke, riječ je o izrazito zahtjevnoj inscenaciji koja, odbacujući mogućnost stvaranja dijaloga te ustrajavanjem na fragmentarnoj dramaturgiji, pretendira polisemičnosti kazališnoga znaka čime se, između ostaloga, nastoji utjecati i na gledateljevu percepciju te na mogućnost njegova izravnog sudjelovanja u igri – spomenimo tako i angažiranje gledatelja u čitanju uvodnih sekvenci kao najava priča koje slijede. U takvu kontekstu ova kazališna skica postaje smjernica, jedan od načina na koji se, u odsustvu dramatizacije, specifičan prozni diskurs preobražava scenskim znakovljem – što se na koncu potvrđuje i scenografskim postavom (scenograf Tomi Janežić) kojega izuzev glumačke garderobe ispunjava tek nekoliko stolica, bicikl, odloženi hladnjak, a sve u svrhu stalnog naglašavanja neizbrušenoga, razbarušenoga, životnoga jezika i svijeta koji nam predstavlja roman Crnac.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 29. ožujka 2009.

Piše: