Ni peta, ni deveta

15. Zadarsko kazališno ljeto: Hrvatska kazališna kuća Zadar, Aldo Nicolai, Mirko Šatalić, Nije bila peta, bila je deveta, red. Mirko Šatalić

• Petnaesto Zadarsko kazališno ljeto otvoreno je prvog srpanjskog dana premijernom izvedbom komedije Nije bila peta, bila je deveta Alda Nicolaija u preradi Mirka Šatalića koji, uz to što je režirao i adaptirao ovaj laki komad talijanskog štiva, nije odolio ni da samom sebi ne povjeri glavnu ulogu. Za početak, teško je shvatiti razloge i svrhu postavljanja ovog komada, osim pukog popunjavanja tankog festivalskog programa vlastitom produkcijom, ali je još teže opravdati potrebu Hrvatske kazališne kuće Zadar da već drugu režiju u manje od godinu dana povjeri glumcu Mirku Šataliću, koji se u obje prigode (prva režija Moja stara gospođa) pokazao potpuno nedorasao toj ulozi.
  
  Nije bila peta, bila je deveta, predvidljiva komedija okupana populističkim mediteranskim štihom, u Šatalićevoj je viziji postala krajnje trom i dosadan komad malograđanske estetike koja izvire iz svake pore. Primjerice, radnja je lokalizirana na Zadar, pa se tako redatelj ulizivački dodvoravao publici naloživši likovima da nose šalove KK Zadar, da plivaju po Kolovarima i popiju pićence na Kalelargi. Radnja bazirana na zamjeni ubojstva na relaciji žena-muž-ljubavnik odvija se predvidljivo, glumačke su interakcije sladunjave i infantilno zatupljujuće, tekst uopće nije humorističan; cijela režija (ili izostanak iste) više odgovara sapunici C produkcije nego daskama koje život znače.
  
  Scena i promjene sekvenci naznačene su statičnom video projekcijom ljepuškastih fotografija dok je stalno prisustvo saksofonista Mladena Baučića potpuno bezrazložno. Šatalić ga je očito htio upakirati kao lajtmotiv koji katkad zasvira melodije u rasponu od Dina Dvornika, Arama Hačaturjana, Henryja Mancinija, a katkad i raštimano zasladi s canzonom Parlami d'amore. Međutim Baučić ne uspijeva biti najiritantnijim izvođačem večeri. Ta titula zasluženo pripada Josipi Zubak, koja u ulogama medicinske sestre i konobarice masira publiku piskutavim glasićem ponavljajući do iznemoglosti istu parolu. Redatelju se očito svidjelo oblikovanje takva dva iritirajuća lika pa se manje bavio režiranjem dramaturški koherentne izvedbe glavnih likova.
  
  Tamara Šoletić u ulozi ljubavnice Eve jedina nije posve jednodimenzionalna i bez energije, ali opet tako lako naginje sapunici, dok Hrvoje Zalar i sam Šatalić u ulogama muža i ljubavnika nude ispodprosječan angažman, najčešće linearno izgovarajući tekst ili u drugoj krajnosti prenaglašeno glumatajući s materijalom koji nije prikladan za takav glumački postav. Video s prizorima s ulice koji služi kao kulisa događanju na sceni odvrtio se u loopu barem dvaput, tako da je i nemar oko poštivanja dramskog real timea jednostavno fascinantan.
  
  U takvom se traljavom izvođenju izgubio i potencijalni humor originala koji je režijsko čitanje poništilo i bacilo na konopce malograđanske komedije à la mediteran s primjesom lokalnog provincijalizma. Nije bila peta, bila je deveta (Beethovenova simfonija) daleko je najslabija produkcija HKK u posljednjih desetak godina; režija i izvedba za aspolutni su zaborav, a predstavu će biti teško plasirati i u zadarsko zaleđe. Lokalno bi kazalište uistinu trebalo preispitati razložnost vlastitih produkcija kao i svrhovitost povjeravanja režije i dramaturgije redateljskim anonimusima čije glumačko zaleđe nije razlog da ih se preko noći lansira u redatelje i dramaturge. Dramsko kazalište ipak nije svačija prčija i dok god se nadleženi ne zapitaju o tome, ovdašnjim će repertoarom vladati provincijalni kazališni diletantizam.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 2. srpnja 2009.

Piše: