Mašti nema kraja

Intervju: Dženisa Pecotić, kostimografkinja

• Razgovarao Tomislav Bahorić
  
  U Baladama... koje donosi vjetar... koreografa Vasca Wellenkampa (čiju koreografiju možemo vidjeti u sklopu Baletne večeri premijerno izvedene 30. svibnja u zagrebačkom HNK) slijedili ste fado, melankoličnu no strasnu portugalsku glazbu, te prije svega udobnim, širokim, mekanim tkaninama kostima omogućili plesačima stapanje s osmišljenim porukama autora.
  
  Balade su za mene po mnogočemu posebne. To je moj prvi veliki samostalni kostimografski rad, prvi veći doticaj sa fadom i Amáliom Rodrigues, te suradnja s izvrsnim koreografom Wellenkampom. Imala sam silnu tremu i osjećala se kao pri polaganju prvog ispita. Posebno mi je drago što se predstava više godina uspješno održala na repertoaru zagrebačkog HNK, a puno je gostovala i izvan matične kuće. Neki su se kostimi od česte upotrebe tako istrošili da smo morali raditi nove. 
  
  Minimalizam kostima povezan sa strašću glazbe slijedio je i scenograf Balada – Nenad Fabijanić s isto takvim minimalizmom prostora, a on je i inače Vaš čest suradnik – primjerice i u Ne hodi po travi… padaju anđeli Ivana Faviera; čak ste na Vašoj velikoj izložbi Iz pravog kuta u jednoj od prikazanih cjelina za inspiraciju uzeli Fabijanićeve radove i njegove nacrte aplicirali na svileni organdi. Po svemu sudeći, Vaši se umjetnički senzibiliteti dobro nadopunjuju.
  
  Moj prvi izbor nakon srednje škole bila je upravo arhitektura koju nisam završila, no takva vrsta senzibiliteta za likovnost kakva se na tom studiju razvijala bila mi je jako bliska. I eto logične i prirodne poveznice as Nenadom Fabijanićem.
  
  Još se malo zadržimo na izložbi. Održana od 20. studenoga do 29. prosinca 2007. u Muzeju za umjetnost i obrt, kao svojevrsna retrospektiva dotadašnjeg Vam rada, također je prikazala i Vaše radove s aplikacijama njemačkog skulptora i fotografa Karla Blossfeldta na tkanine odnosno haljine u raznim zelenim nijansama, vidljivo nadahnute srednjovjekovnim načinom odijevanja. Ipak, cjelokupni ugođaj bio je gotovo monokromatski, opći dojam istančan ukus, svijetli tonovi; no nikad posvemašnja doslovnost i svakako poneko iznenađenje kao dodatak bazi, razigrani štos na odjevnom predmetu kad ga najmanje očekujemo. Otkud takve poveznice?
  
  Pa, mašti zaista nema kraja. A onda joj se pridruži i nakupljeno dugogodišnje iskustvo i vještina vladanja zanatom. Osim toga, ne živimo li u vrijeme kada je jedino pravilo da pravila nema? A ja to nastojim izdašno koristiti. Pogotovo kada pripremam izložbe. S kazalištem je ipak ponešto drugačije.
  
  Udobnost i funkcionalnost kostima Vaš je svojevrsni trademark i u predstavi Ogoljeno, nastaloj u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla i koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih u koreografiji Snježane Abramović Milković, nadahnut žanrovskim obrascima opere, a opet je poništavajući. Vi isto činite s kostimima: oni bivaju minimalizirani, nevidljivi, daleko od raskoši kakvu vezujemo uz opernu predstavu, barem na prvu loptu.
  
  Sve na prvu loptu smatram odbojnim i potpuno bez šarma. Ne ostavlja prostora za znatiželju, istraživanje, čitanje između redova. Gdje je tu izazov? Minimalistički pristup u kostimografiji u suvremenom plesu danas se dosta koristi, međutim kod takvog pristupa kostimu često dolazi do sraza između ideje i realizacije, jer je čistoća i egzaktnost same ideje skoro uvijek mnogo jača od mogućnosti realizacije te ideje. Velikim dijelom i zbog ekonomske realnosti u kojoj se nalazimo i s kojom se stalno susrećemo i sukobljavamo. To mi je u ovoj predstavi i bio najveći izazov – realizacija ideje. U Snježani sam našla srodnu dušu. A to i nije naša prva suradnja.
  
  Donizettijevu popularnu belkantističku komičnu operu Ljubavni napitak, koju ste radili za osječki HNK, u režiji Ivice Krajača, balet Lea Delibesa i Yourija Vamosa Coppélia na Montmartreu u koreografiji Yourija Vamosa ili Pjesme ljubavi i smrti koju je na glazbu Gustava Mahlera dramatizirao, koreografirao i režirao Milko Šparemblek radili ste u jakom koloritu, poigravali se imaginarijem zadanih svjetova – od talijanskog pučkog 19. stoljeća preko poznatih Toulouse-Lautrecovskih do arhetipskih simbolističkih Erosa i Thanatosa.
  
  Bavljenje kazalištem u bilo kojem obliku zapravo je čudesno, prekrasno, vrlo kreativno, ali je i vrlo naporno. Sve me predstave potpuno obuzmu, do premijere boravim u vremenu i prostoru predstava, selim se iz stoljeća u stoljeće, živim intenzivno sve likove koje odijevam... I unaprijed žalim zbog zaborava koji neminovno slijedi nakon što se premijerna zavjesa spusti.
  
  Kakva su Vam iskustva pri radu na baletu Tramvaj zvan čežnja, primarno drami Tennesseea Williamsa, najpoznatijoj kao film Elije Kazana iz 1951, iako postoji i opera Andréa Previna iz 1995. i balet iz 1952. godine. Radili ste na baletu skladatelja Mladena Tarbuka, u koreografiji i režiji Dinka Bogdanića, praizvedenom 15. travnja 2005. u Zagrebu. 
  
  Sa Snježanom Banović radila sam 2006. godine u HNK Varaždin još jedno Williamsovo djelo – Iznenada prošlog ljeta. Kao što znamo, riječ je o piscu teških i deprimirajućih tema, uostalom, i takve osobnosti. Ujedno i upravo zbog toga, zanimljivo je bilo raditi s njegovim izuzetno kompleksnim i višeslojnim likovima. I Dinko Bogdanić i Snježana Banović inzistirali su na takvim karakteristikama likova, što je rezultiralo i kvalitetnim predstavama. Kako je baletni kostim zahtjevniji od dramskog ili opernog, ipak mi je bilo napornije raditi Dinkovu nego Snježaninu predstavu.
  
  Gostovali ste i u napuljskom kazalištu San Carlo te kazalištima diljem Hrvatske. Ima li kakve razlike u odnosu na HNK odnosno u senzibilitetu inozemnih i domaćih suradnika? Odnosno, koliko uopće na Vas utječu redatelji i koliko njihove vizije utječu na stvaranje kostima?
  
  Svaki redatelj i koreograf je drugačiji, bez obzira je li domaći ili inozemni. Neki od samoga početka žele biti involvirani u svaki kostim do najmanje sitnice, dok drugi kostimografu daju potpunu slobodu i vide kostime tek na prvoj generalnoj probi. I jedan i drugi pristup imaju svoje prednosti i mane, a vi pogodite koji osobno preferiram. A San Carlo.... impozantan je u svakom pogledu.
  
  Radili ste i na filmu: Četverored i Duga mračna noć. Kakva su Vaša iskustva? Postoji li razlika u radu na filmu i radu za kazalište?
  
  Apsolutnu prednost dajem radu u kazalištu. Zapravo, baš i ne volim raditi na filmu. Jako iscrpljuju rana ustajanja, putovanja na setove po hladnoći i vrućini, puno čekanja za snimanje minute filma, beskrajna ponavljanja snimanja istoga kadra. Nemam ni strpljenja ni senzibiliteta za to. Moj bioritam je drugačiji. Kazalište mi je neusporedivo dinamičnije, poetičnije, izazovnije i kompleksnije.
  
  © Tomislav Bahorić, KULISA.eu, 30. svibnja 2008.