Ljudi i ptice

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Tena Štivičić, Fragile!, red. Snježana Banović

• Svojim prvim dramskim tekstom Nemreš pobjeć od nedjelje, Tena Štivičić svidjela se redateljima i publici i otada se svaka njezina drama nestrpljivo očekuje, pogotovo otkada živi u bijelome svijetu, u Londonu. Podatak o njezinu životu u ovom slučaju nije samo biografska činjenica, nego vrlo vjerojatno i poticaj za opisivanje likova i situacija u drami Fragile (Lomljivo), koju je Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka odabralo za prvi ovosezonski premijerni dramski naslov. Time je osječko kazalište ujedno i dovelo tekst na hrvatsku pozornicu, budući da je praizvedba bila u Slovenskom mladinskom gledališču, živahnoj ljubljanskoj kazališnoj kući. Režija je povjerena Snježani Banović, redateljici koja voli suvremene dramske tekstove, posebice mladih hrvatskih autora. A kako je rekla, "S Tenom se može lijepo surađivati." Osobito kada je Tena daleko, dodala bih ja, kao što je ovdje slučaj!
  
  Svijet emigranata, ljudi koji su u novim situacijama posve drugačiji nego doma, s neizbježnim susretima izbjeglica iz Hrvatske i Srbije – jer nemreš pobjeć od stvarnosti. A i čemu je izmišljati, kada te ona gurka u leđa? Krhki međuljudski odnosi, nestabilni karakteri, nepovjerenje no ipak i suradnja, jer drugih mogućnosti nema – sve to prati autorica u svojim likovima ispisujući epizode, pa je i tkanje same priče također lomljivo, nježno, krhko – ukratko, fragilno. Budući da se naljepnica Fragile stavlja na pakete kako bi se upozorilo na lomljivi sadržaj, NUMEN je scenografiju sačinio od kartonskih kutija za pakete čime nisu naročito dojmili gledatelje. Mogli bismo reći da im je ideja prilično jeftina, dakako u pojmovnom i vizualnom smislu. Kostimi Đenise Pecotić funkcionirali su u skladu s pričom, posebice kontrasti pri izmjeni ljudskih i ptičjih scena.
  
  Režijski postupci Snježane Banović slijede priču bez posebnih dramatičnosti, jer kada se jednom prihvati svijet tuge, nevolje i očaja, onda niti napuštena mlada žena niti iznevjerene iluzije nisu nikakva posebnost. Za mlade glumce posebno je važan strpljivi redatelj, a to Snježana Banović sigurno jest – iako mladu Ivanu Soldo stjecajem okolnosti znam od njenih prvih studentskih koraka po kazališnoj pozornici, sada sam prvi puta u potpunosti vidjela kako je moguće privatni lik gurnuti u pozadinu u korist glume. Naime, njezina Tjaša fino i postepeno raste od nade do rezignacije, a da niti jednom iz nje ne izviri Ivana. Što je veliki korak od mog zadnjeg susreta s Ivanom Soldo u predstavi Završnica! Svojim su zaokruženim kreacijama vrlo uspješni bili i Miroslav Čabraja, Milenko Ognjenović, Sandra Lončarić Tankosić te Tatjana Bertok-Zupković, pa bi me veselilo da se ova predstava malo prošeta i po drugim hrvatskim kazalištima.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 29. listopada 2009.

Piše: