Fantazam pobjeđuje realnost

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Hristo Bojčev, Opća bolnica, red. Matjaž Latin

• 
  Fantazmatska slika subjekta koji sanja na javi projicirajući pri tome svoje nesvjesne želje, prvotne porive, potisnuta sjećanja s ciljem odbacivanja depresivne i represivne slike stvarnosti – u temelju je Bojčeva promišljanja dramskoga svijeta što pod sintagmom opće bolnice nosi metaforički prizvuk prostorne neodređenosti, svevremenitosti, gubitka sjećanja odnosno pamćenja. Zanimajući se tako u prvome redu za prostor i mentalitet što svoje podrijetlo i identitet ostvaraju na socio-političkoj margini svjetskih interesnih zona – redatelj Matjaž Latin, odustajući od bilo kakvoga radikalnijeg scenskoga zahvata, na pozornici doslovce preslikava dramski predložak tog bugarskog dramatičara. Smjestivši ovu fantazmatsku sliku, na periferiji bilo kojega grada unutar devastirane bolnice, a koju mizanscenski, ali i scenografski potezi (scenografkinja: Ljerka Hribar) te oblikovanje svjetla (Raffaele Cavarra) – skiciraju kao ludnicu, postavljen je temelj za slikanje imaginarnoga svijeta što nauštrb spoznajnih zadatosti gradi niz individualnih predodžbi odnosno egzistencija koje svoju potpunost i ispunjenje zadobivaju isključivo kroz percepciju kategorije sna.
  
  Međutim, redateljski postupak prvenstveno otvara prostor glumačkoj igri koja potpunost ostvaruje vještim ocrtavanjem situacije apsurda čime se na kraju stvara dojam komičnosti odnosno grotesknosti. Skladno, dakle, nizanje prizora (zasluge za to valja tražiti u dramaturškim intervencijama Magdalene Lupi) svakako, upotpunjuje i uvježbana odnosno do u tančine razrađena psihološka igra na pozornici. U tom kontekstu valja spomenuti osim Zdenka Botića (Deda) i Zrinke Kolak-Fabijan (Baba), koji su ovom predstavom proslavili trideset i pet godina umjetničkoga djelovanja, i izvrsnoga Kontuza (Damir Orlić) odnosno Bracu (Dražen Mikulić), Williama (Alex Đaković), Feru (Jasmin Mekić), Pepeljugu (Jelena Lopatić), Ženu, medicinsku sestru, generalicu (Andreja Blagojević). Njihova je igra usmjerena prvenstveno stvaranju scenskoga prizora koji lebdi između tri vremenska trenutka gledateljeve moći recepcije. Naime, rad psihe polazi od trenutnoga dojma odnosno trenutne datosti, sadašnjosti što je spremna pobuditi pojedinčevu želju. Stoga se, odrednica nesnošljive sadašnjosti, a koja se svakako može tumačiti i socio-političkom zadatošću (promišljanjem odnosa zemalja Istočnoga bloka i Europe) drži u potpunosti opravdanim motivom za bijeg u imaginarno.
  
  Deformiranjem psihološkoga stanja likova (amnezija, skleroza, hipermnezija) varira se, s jedne strane kategorija prošlosti odnosno djetinjstva kada je prvotna želja na kraju i bila ispunjena, dok se s druge pak stvara situacija vezana za budućnost. Poveznicu između tih dviju dimenzija omogućuje lik Pepeljuge (koja zaklevši se na šutnju zapravo ostaje u svijetu imaginarnoga) odnosno Williama (simbolički Shakespeare) što ustrajavanjem na zapisivanju događaja omogućuje stvaranje budućnosti svakom pojedincu na sceni. Na taj je način omogućena projekcija fantazma čije podrijetlo nalazimo kako u sadašnjim prilikama tako i u sjećanju. Sadašnjost je na sceni prikazana u liku doktora (Predrag Sikimić) odnosno medicinske sestre (Andreja Blagojević) – koji svojim izvrsnim nijansiranjem inertnosti i apatije uz naglašenu i vješto iznesenu ludističku igru, preslikavaju introvertiranost suvremenoga društvenoga miljea. No, realnost događanja naglašena je tek povremenim zvukovima aviona alijanse odnosno dolaskom njihovih časnika i vojnika (Luka Lenac, Matija Vadlja, Emanuel Kovačić) te u sceni kada Žena (Andreja Blagojević) pronalazi svoga izgubljena supruga Kontuzova (u stvarnosti Ivana).
  
  Valja istaknuti da je realnost u Latinovu scenskom svijetu uvelike oslobođena političkoga sadržaja te je prvenstveno zamišljena kao poricanje, a osciliranje između simboličkoga i imaginarnoga otvara polje metaforičkih dijaloga i kretanja. Na taj se način otvara prostor želji (u predstavi je simbolizira Švicarska – produljenje fantazmatskoga u budućnosti) koja nastojeći izbjeći nezaobilazno razočaranje svoje oslobođenje i potpuno ispunjenje ostvaruje prvenstveno smrću. Jer, fantazam se širi u nedostižno, a „stvarno ja vraća se još usamljenije i ogoljenije nego prije“. Stoga, posljednji prizor, prizor smrti što pobjeđuje realnost te na koncu i omogućuje bitak u iluziji (Deda i Baba se ponovno sastaju) kao i valcer mrtvih protagonista uz podizanje zastora u trenutku kada se publika nađe nasuprot loža i partera – metafora je nostalgičnoga sjećanja na pravu pozornicu na koju je ona druga naglo prešla. Obrnutim je, dakle, postupkom imaginarno zaustavljeno pa ga u tom kontekstu percipiramo kao oslobađajuću kategoriju koja ima snage oduprijeti se represivnoj realnosti.
  
  Pronašavši, dakle, uporište scenskoj slici prvenstveno u dramskom predlošku i, kako smo već naznačili, u potpunosti odustajući od suvremenoga eksperimentalnoga režijskog izričaja – Matjaž Latin na scenu donosi prikaz tužne egzistencije što je svoj jedini izlaz sposobna pronaći u veseloj onostranoj igri. Smireno nizanje prizora bez većih dramaturških oscilacija u središte tako postavlja glumca i sposobnost njegova izričaja, a izvrsna i u potpunosti pogođena podjela uloga – rezultira potpunom glumačkom uvježbanosti i uigranosti u čemu i pronalazimo važnost ove riječke Opće bolnice.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 20. prosinca 2009.

Piše: