„Kazališna kritika ostaje važnim temeljima budućim povjesničarima kazališta. Istodobno, međutim, ona je često i posve nepouzdani temelj za rekonstrukciju minuloga kazališnog čina. Pišući svoju prvu knjigu Hrvatska kazališna kritika (Zagreb, 1971.) uvjerio sam se, pročitavši više od tisuću recenzija – od anonimnih sredine 19. st. do mojih tadanjih suvremenika, kako treba, što se vjerodostojnosti toga vrela tiče, biti stalno sumnjičav. Poznato je da su neke kritike napisane dok su im autori umjesto u gledalištu bili na planinarenju ili u lovu (razdoblje moderne), proverbijalni je primjer jednoga beogradskoga lista koji je u prosincu 1920. donio vijest o fijasku praizvedbe Krležine Galicije, a znamo da predstava zbog zabrane uopće nije održana. Kako će se snalaziti moji nasljednici za pedesetak godina kad se budu suočili s kritikama nedavne osječke premijere Međimorčeva dramskoga nastavka Krležina romana Zastave? Budu li čitali Tomislava Čadeža u Jutarnjem, Andriju Tunjića u Vjesniku pa onda Igora Mrduljaša u Hrvatskom slovu, mislit će kako nije riječ o istoj predstavi. Dakle, s kazališnom kritikom kao jednim od vrela za rekonstrukciju minuloga kazališnog čina (kako se to lijepo stručnom terminologijom kaže) postupati krajnje oprezno i koristiti in dosis refractis.“ – rekao je Nikola Batušić za časopis Hrvatskog društva dramskih umjetnika Hrvatsko glumište (br. 35, 2007.) u razgovoru koji smo vodili Dubravka Lampalov i ja.
Neupitni autoriteti
Takav odnos prema kazališnoj kritici možda bi mogao djelovati čudno iz ustiju čovjeka koji je u drugoj polovici šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio cijenjeni kazališni kritičar tada utjecajnog časopisa Republika. Ipak pravog paradoksa tu nema. Taj segment Batušićevog djela koji bi kod većine pisaca o kazalištu imao značajno mjesto, tek je mali dio nevjerojatno bogatog opusa velikog kazališnog povjesničara, teatrologa, autora šesnaest knjiga, predavača (od 1963. do 2004.) povijesti drame i kazališta na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Uz gostujuća predavanja na sveučilištima u Beču, Parizu, Varšavi, Pragu, Udinama i Münchenu, profesor Batušić držao je i kolegije iz starije hrvatske književnosti (s naglaskom na kazališnim elementima) studentima kroatistike, te teatrološke kolegije na poslijediplomskim i doktorskim studijima zagrebačkog Filozofskog fakulteta na kojem je studirao francuski, njemački i komparativnu književnost, a već 1965. s dvadeset i sedam godina doktorirao disertacijom Uloga njemačkoga kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu (1840 – 1860) koja je objavljena tri godine kasnije. Iako je većina njegovog djelovanja bila okrenuta hrvatskom kazalištu, studirao je i u Parizu i Münsteru, a nakon doktoriranja iznimno važni bili su i njegovi učestali boravci u Beču kod Heinza Kindermanna i Margret Dietrich, teatrologa iz samog svjetskog vrha što je smatrao „svojevrsnim postdoktorskim studijem na kojem sam naučio mnogo teatrološke metodologije koja mi je, upravo s jednoga aspekta koji je u nas bio deficitaran (istraživanje uloge publike u ocjeni kazališnoga fenomena, primjerice), trasirala put prema novim teatrološkim spoznajama“.
Zato je i njih znao navesti kao neupitne autoritete poput njegovih, najčešće isticanih zagrebačkih profesora Zdenka Škreba, Ive Hergešića i Petra Guberine, pa i to govori da koliko god njegova teatrološka istraživanja bila okrenuta prvenstveno prema hrvatskom kazalištu, bitna je njihova odrednica promatranje nacionalne baštine u europskom kontekstu. To potvrđuje i objavljivanje brojnih njegovih znanstvenih radova iz povijesti hrvatskog kazališta, ali i iz metodologije teatrologije u inozemstvu – Austriji, Češkoj, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, a isto tako i činjenica da je od 1979. do 1985. godine bio je jedan od dvojice potpredsjednika Fédération internationale de recherche théâtrale (FIRT), stručne organizacije u sklopu UNESCO-a.
Branko Gavella i režija
Kada se spominju autoriteti, Batušiću su to – uz već spomenute kojima bi on dodavao i njemačkog medievalista Heninga Brinkmanna i zagrebačke profesore romanistike Polanšćaka i Vinju – nedvojbeno bili i njegovi djed Branko Gavella i stric Slavko Batušić koji su bitno utjecali na naš teatar dvadesetog stoljeća. Ipak u svom profesionalnom radu i javnom djelovanju on nije spominjao te obiteljske veze sve do nadahnuto napisane autobiografske knjige Na rubu potkove (2006) za koju je nagrađen Nagradom grada Zagreba 2007. Čak se i knjiga Gavella – Književnost i kazalište (1983, za koju je godinu dana kasnije dobio kvadrijenalnu teatrološku nagradu Marko Fotez) čuva osobne note. Reklo bi se da je takvo obiteljsko okruženje neminovno vodilo Nikolu Batušića prema bavljenju kazalištem, no obojica velikana su ga od toga odvraćala, a posebno je djed bio odlučan kada ga je tjerao iz gledališta za vrijeme proba – „hodi se rajše učiti nek da ovde zabadava gubiš vreme“. Ipak unuk je bio uporan i poskrivećki je pratio nastajanje predstava, a jedino kada mu je bilo dopušteno da bude vidljivo prisutan stvaranju scenske čarolije bilo je na Dubrovačkim ljetnim igrama kada se brinuo za djeda koji zbog puknuća ligamenata režirao iz nosiljke.
Moglo bi se čak i zaključiti da je upravo tajnost još pojačala ljubav prema kazalištu. Pomalo je stoga moglo začuditi da se Nikola Batušić nije poželio i sam okušati u stvaranju predstave, ali je u već spomenutom razgovoru priznao da to nije posve točno: „Ipak nisam odolio izazovu, pa sada priznajem. Režirao sam dvije predstave: zajedno s nešto mlađim prijateljem, tada već studentom filozofije Marijanom Ciprom, s dramskom skupinom naše bivše gimnazije, zagrebačke Klasične, u rano proljeće 1959. Eshilove Eumenide, a o pokladama 1960. Schillerov prijevod francuske salonske komedije iz 18. stoljeća danas posve nepoznata autora Louisa Benoita Picarda pod naslovom Nećak kao stric sa studentima moga doma u njemačkome Münsteru gdje sam boravio dva semestra. Da, i dva-tri igrokaza za vrijeme odsluženja vojnoga roka, u slovenskoj Vipavi, na primorskem, pri čemu sam kao nekadašnji zagrebački sjemenišni redatelji na razmeđu 18. i 19. stoljeća, šablonske dramske jednočinke s temama iz NOB-e maskulinizirao, jer nam je jedina potencijalna glumica, mlada učiteljica iz Podnanosa, ubrzo otkazala suradnju (navodno zbog toga što se oko nje, odjednom, našlo i suviše nametljivih udvarača!).“
Obiman teatrološki opus
I stric Slavko ga je odgovarao od bavljenja teatrom, a na kraju uvidio da ga Nikola neće poslušati, pa mu je konačno (kao i profesor Hergešić) ukazao da nije dovoljno nadaren da bi postao redatelj te mu je savjetovao da čita i gleda (ne samo predstave nego i likovne izložbe), putuje, stječe svakovrsna iskustva, te počne pisati o kazalištu i doktorira. Ipak bi književni talent, iskazan posebice u Na rubu potkove, možda mogao navesti na dvojbe o točnosti tog zaključka o nedovoljnoj redateljskoj nadarenosti s kojim se doduše i sam Nikola složio. Ali i u tom slučaju nedvojbeno je da bi doprinos uspješnog redatelja manje značio cjelini našeg kazališta od tako vrijednog i obimnog teatrološkog opusa kakav je za sobom ostavio Nikola Batušić. O tome svjedoče i priznanja sveukupnom njegovom djelovanju: Nagrada Petar Brečić HRT-a i Školske knjige Zagreb za ukupan prinos hrvatskoj teatrologiji (2001), Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (2005) te odluka Sveučilišta u Zagrebu koje ga je proglasilo professorom emeritusom, a i brojne nagrade pojedinim njegovim djelima. Uz već spomenute to su i Godišnja nagrada Vladimir Nazor (1979) za knjigu Povijest hrvatskoga kazališta, nezaobilazno djelo koje je po prvi put i to veoma sustavno i argumentirano prikazalo čitavu povijest našeg kazališta od crkvenih prikazanja do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Zatim Nagrada Judita Društva hrvatskih književnika (2002) za Stariju kajkavsku dramu i Nagrada Josip Juraj Strossmayer iste godine za knjigu Književni protusvjetovi – poglavlja iz hrvatske moderne (zajedno sa Zoranom Kravarom i Viktorom Žmegačem).
To ujedno pokazuje da se ne radi o čovjeku koji se bavi samo svojim uskim stručnim područjem nego podjednako kompetentno analizira i književnost, smještajući uvijek svoje interpretacije u ozračje čitave duhovne klime i ostalih umjetnosti (o kojima je kao kompletan intelektualac također imao veliko znanje), ali (posebice kada je o povijesti kazališta riječ) i u običaje svakodnevnog života, pa će tako pribilježiti i da je sredinom devetnaestog stoljeća gornjogradsko kazalište bilo tri dana zatvoreno zbog trovanja štakora ili da je jednom predstava bila otkazana kada se na ulicama pojavio bijesan pas. Način na koji plasira takve činjenice ili ponekad i priče koje su bliske traču, ali osvjetljavaju kazališnu klimu otkrivao je u tom rijetkom predstavniku pravog zagrebačkog građanstva i suzdržanog i neodoljivog šarmera, tako da bi njegovi sugovornici i slušatelji imali dojam da je do znanja koja izlaže s neodoljivom lakoćom isto tako lako i došao.
Obiman rad
Međutim kada se vidi što je sve napravio, preciznost i argumentiranost svakog podatka i zaključka u njegovim djelima, postaje jasno koliko je obiman rad stajao iza tog impozantnog opusa u kojem je s velikom ustrajnošću i jednakom ljubavlju istraživao djela najznačajnijih hrvatskih teatarskih umjetnika kakav je uz Gavellu i Miroslav Krleža (kojem je posvećena njegova posljednja objavljena knjiga Riječ mati čina – Krležin kazališni krug, 2007) kao i doprinose onih manje poznatih (primjerice u Starijoj kajkavskoj drami ili u antologijskom zborniku Pučki igrokazi XIX. stoljeća, 1973). Širenju znanja o kazalištu uz knjige Uvod u teatrologiju (1991) i Teatrološka čitanka (2004), prvenstveno je pridonio njegov ustrajan pedagoški rad s predavanjima koja su na iznimno zanimljiv način s puno duha prezentirala brojne činjenice i njihove interpretacije. Na drugi način tom istom cilju bila je posvećena dugogodišnja stalna suradnja s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža i uređivanje struke kazalište u Hrvatskom biografskom leksikonu. Široj publici nastojao je pak približiti poznavanje kazališta čestom suradnjom u radijskim i televizijskim programima HTV-a (ranije RTV Zagreb), a i kao scenarist dokumentarnog filma Talijin trag (1978) u režiji Oktavijana Miletića.
A kada se nakon svih tih navedenih dometa i učini da ih je previše za jedan, čak i vrlo intenzivan radni vijek, upravo se uredništvo pokazuje kao još jedan dodatni veliki angažman. U Teatrologijskoj biblioteci Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa (kojem je 1969. bio jedan od petorice utemeljitelja i višegodišnji predsjednik što je također tražilo znatnu volju i trud) uredio je tridesetak knjiga, zatim više djela u nizovima Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti, kritičkim izdanjima djela Antuna Gustava Matoša i Vladimira Nazora. Bio je i glavni urednik monografije Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1860. - 1985. (1/1985, 2/1992), a središnjoj je nacionalnoj teatarskoj kući posvetio i vlastitu knjigu Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu (1/1995, 2/1996).
Užitak u svakodnevnim sitnicama
Unatoč svemu tome Nikola Batušić nije bio usko orijentiran na svoju struku. S njim se moglo razgovarati isto tako o Richardu Wagneru kao i o Marku Mlinariću, o glazbi kao i o nogometu, ali i o tome gdje je najbolje kupovati na tržnici Dolac i koji su najbolji recepti za pripravljanje gastronomskih delicija. Isto tako nikada nije u društvu posebno isticao svoje znanje ili priznanja koja je stekao, pa čak niti kada je postao akademik – još 1983. kao član-suradnik u Razredu za književnost JAZU, pa od 1993. predsjednik Akademijinoga Odbora za kazalište, film, radio i televiziju, od 1994. redoviti član, a od 2004. tajnik Razreda za književnost HAZU. Upravo ta ljudska dimenzija i duh koji su ga krasili predstavljali su bitan doprinos atmosferi Dana hvarskog kazališta i Dana Ranka Marinkovića.
Ipak, ma koliko znao uživati u društvu i u svakodnevnim sitnicama, kao i u svojoj obitelji ipak, čak niti teško bolestan pri kraju iznimno bogatog života, nije mogao bez posla u kojem je već postigao izvanredne rezultate, pa je tako bio pred završetkom nove memoarske knjige, a od 2007. i glavni istraživač na projektu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske Hrvatska kazališna režija kojeg je pokrenuo zajedno s mlađim suradnicima. A koliko je skrbio za mlade pokazuje i to da je 2009. ustanovio stipendiju koja nosi njegovo ime za studente dramaturgije (studija koji je na Akademiji utemeljio 1978. s Vladanom Švacovom i Rankom Marinkovićem). Upravo zbog takvog njegovog odnosa prema mladima, odlazak velikog gospodina, intelektualca širokog spektra znanja i izvanrednog teatrologa Nikole Batušića i tim mladim ljudima i onima koji su tijekom proteklih desetljeća počeli upravo kod njega počeli stjecati svoja znanja o kazalištu predstavljat će nenadoknadiv gubitak kao i njegovim najbližima, obitelji i prijateljima.
© Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 7. veljače 2010.
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI