Glazba i igra pojele priču

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Ksenija Zec / Saša Božić, VIS Životinje, red. Saša Božić

  • GK Trešnja, Zagreb: Ksenija Zec / Saša Božić, VIS Životinje, red. Saša Božić
    Predstava VIS Životinje spominjala se u kuloarima mlađih ljubitelja teatra dok je još bila u osjetljivom stadiju stvaranja. Glazba uživo, audicija za bend, uvjerljive glumačke minijature i Rakan Rushaidat u glavnoj ulozi obećavali su Kauboje za one malo mlađe, a iščekivanje je dodatno raspirivao ostatak autorske ekipe. Uz Rushaidata tu su i postojane Trešnjine uzdanice Jerko Marčić i Tvrtko Jurić, kao gosti su pozvani intrigantni plesno/glumački slobodnjaci Damir Klemenić i Larisa Lipovac te mlada glumica Maja Posavec, a uz koreografkinju Kseniju Zec redateljskog se posla primio Saša Božić, kojemu je to bio prva velika predstava u Hrvatskoj nakon nekoliko godina impresivne inozemne karijere dramaturga na plesnim projektima. Renome redateljsko/koreografskog dvojca jasno je naznačio naglasak na tjelesnu ekspresiju u stvaranju predstave, a kao početna točka u kreativnom procesu ispunjenom improvizacijama poslužio je bajkoviti evergrin braće Grimm Bremenski svirači. Životinje i glazba, Rushaidat i Marčić, iskustvo Ksenije Zec i polet mladog Saše Božića, može li išta uopće poći po zlu?

    Božić od Bremenskih svirača zadržava ideju da se životinjski likovi pojavljuju rame uz rame s ljudskim, bez potrebe da antropomorfno oslikane krave, ptice ili ribe moraju na neki način opravdati svoje druženje s pripadnicima ljudske vrste. Osim toga, VIS Životinje puno više negoli braći Grimm duguju braći Anočić, odnosno njihovoj starijoj polovici, čijim Kaubojima mogu zahvaliti nadahnuće za fabularnu gradnju priče. Autsajder koji u osamljenom, praznom prostoru kazališta traži istomišljenike, početna bezizlaznost situacije, besprijekorna glazbena kulisa (ovaj puta umjesto korijenske americane njujorški novi val), tesanje zajedništva kroz zajednički rad, konačni trijumf garniran efektnom živom svirkom, sve to Božić preuzima od Exitove hit predstave, ali s puno manje osjećaja za dramaturško osmišljavanje cjeline. Uspjeli glumački krokiji životinja i upečatljivih likova tako posve odmiču pažnju od labavo ustrojene fabule koja nema jako dramsko uporište, pa trenuci u kojima bi sama priča o proboju mladog benda trebala preuzeti naglasak i pažnju gledatelja ostaju nemotivirani i lišeni potrebne napetosti.
    GK Trešnja, Zagreb: Ksenija Zec / Saša Božić, VIS Životinje, red. Saša Božić
    Primjerice prvi dio predstave, audicija u kojoj se glavnom junaku, dječaku Kuni predstavlja široka lepeza osebujnih likova, pretjerano je razvučena brojim glumačkim minijaturama, da bi razrješenje u obliku Kunine odluke da ipak okupi bend među svojim kolegama iz škole došlo prebrzo i pomalo zbunjujuće. Neuvjerljiv rudimentarni zaplet u kojem mušku atmosferu rock benda narušava pojava sposobne pjevačice, vidljivo je osmišljen samo kao isprika za glumačke improvizacije, pa se ni u jednom trenutku te same po sebi izvrsne glumačko/plesne etide ne usložnjavaju u koherentnu cjelinu.

    Pojedinačni glumački dosezi na visokoj su Trešnjinoj razini, cjelokupna izvođačka ekipa poslu je prionula srčano i s velikom energijom, a glumci su se u velikoj većini predstavili i kao vrsni instrumentalisti i sjajni pjevači. Rakan Rushaidat kao Kuna ovaj je put stišano funkcionirao kao glumački playmaker, razigravajući kolege i puštajući im većinu prostora za igru i improvizaciju. Jerko Marčić još je jednom pokazao svu raskoš vlastitog glumačkog talenta igrajući se vrlo vješto s ljudskim i životinjskim stereotipovima, kao i Tvrtko Jurić koji je upečatljivo osmislio vrlo raznoliku gamu likova, od rabijatnog kvartovskog bullyja Struje do nježnog i izgubljenog gitarista Švrće. Damir Klemenić najuspješnije je u ansamblu igrao životinjske likove, vrlo preciznog gipkog pokreta i uspjele facijalne karakterizacije likova, a Maja Posavec kao alternacija za trudnu Larisu Navojec plijenila je pažnju pjevačkim mogućnostima, ali se i u onim glumačkim snašla sasvim dobro.

    VIS Životinje pametna je i poštena predstava ljudi s dobrim ukusom za teatar i muziku; vidi se to od prve scene u kojoj u praznoj pozornici odjekuju akordi Waitsovog pijanog Tanga Till They Sore. Šteta što je sirenski zov neograničene mašte glumačke improvizacije autorsku i izvođačku ekipu udaljio od priče koju su pokušali ispričati, stvarajući predstavu kojoj je konačni kvalitativni zbroj manji od visokokvalitetnih sastavnica.

    © Matko Botić, KULISA.eu, 24. veljače 2010.

Piše:

Matko
Botić