Svečanost glume
Kazalište Planet Art, Zagreb: Michael Cristofer, Prekidi, red. Marko Torjanac
-
Iako je još 1977. dobio Pulitzerovu nagradu za komad The Shadow Box, a 1999. značajnu nagradu Udruge američkih redatelja za režiju televizijskog filma Gia, u nas je najpoznatije ostvarenje američkog dramatičara, scenarista, glumca i redatelja Michaela Cristofera (1945) scenarij za hit Vještice iz Eastwicka (1987). Prekidi su bili uspješnica na off-Broadwayu, ali to ne znači da se taj komad osobito izdvaja iz mainstreama, što uostalom pokazuje činjenica da je autor napisao i scenarij koji je 1997. režirao Robert Greenwald sa Russellom Croweom i Selmom Hayek u glavnim ulogama. Možda i više od povremeno originalnih varijacija u vezi dvoje ljudi koji ne mogu izdržati zajedno ali ni živjeti jedno bez drugoga, takve je zvijezde komornome filmu skromnog budžeta privukao iznimno vješt dijalog kao stvoren za glumačke parade.
Očito je to privuklo i utemeljitelja kazališta Planet Art Marka Torjanca, koji je predstavu ne samo režirao nego za nju napravio scenografiju te preveo i adaptirao tekst, ostvarujući dijalog primjeren duhu hrvatskog jezika, koji djeluje uvjerljivo i u onim situacijama u kojima nesklad između partnera dolazi do granica apsurda. Kao redatelj Torjanac se prvenstveno i vrlo uspješno brine za ritam predstave, izbjegavajući naglašenije režijske efekte, stvarajući uz jednako samozatajne suradnike (kostimi Đurđa Janeš, oblikovatelj zvuka Branko Vodeničar, oblikovatelj svjetla Olivije Marečić) scenski okvir (scenografski također pojednostavljen) u kojem će sva pozornost biti usmjerena na glumačke interpretacije o kojima će ponajviše ovisiti uspjeh predstave.U prvom prizoru dva glavna (i jedina) lika predstave Alice (Nataša Janjić) i Steve (Amar Bukvić) svaki u svom kutu pozornice zaneseno pričaju o tome kako je fantastično bilo vrijeme zaljubljenosti na početku njihove veze i kako je ono davalo potpuni smisao njihovom životu i svemu što se oko njih zbivalo, da bi odmah potom počela jedna od mnogobrojnih žestokih svađa koje bi završavale odlaskom jednog od njih i zaključkom da ne mogu zajedno, tako da im je čak i nakon fantastičnog seksa neizdrživo gledati onog drugog.
Nataša Janjić iznimno uvjerljivo i vrlo nijansirano predočuje različita psihička i emocionalna stanja Alice, snažnijeg i postojanijeg dijela tog para, koja u trenucima kada zaključuje da ne može bez Stevea i zato ipak pristaje na još jedan pokušaj obnavljanja veze, pokušava njihov odnos svesti u općeprihvaćene okvire, a upravo je to ono s čime se Steve nikako ne može složiti. Amar Bukvić precizno klizi rubom između snažne energije čovjeka koji se bori sa svim konvencionalnim predodžbama o ljubavi, životu, svijetu i društvu i paralizirajuće slabosti osobe koja ne vjeruje svojim osjećajima i prosudbama. On će tako biti jednako sugestivan u predlaganju braka Alici kao rješenja njihovih problema, kao i u nemoći da izgovori sudbonosno da.
No, ne samo da oboje glumaca izvanredno interpretiraju svoje likove, nego podjednako briljiraju i u njihovoj interakciji te se tako još jednom potvrđuju kao veličine suvremenog nam glumišta, što je prepoznala i publika. To bi vjerojatno trebalo biti dovoljno za bezrezervno pozitivan sud o ovim Prekidima, ali nažalost u ponekim prizorima zadovoljstvo podosta opada – posebice u sceni u kojoj dvoje protagonista raspravlja o krivo shvaćenima – Einsteinovoj teoriji relativnosti, Marxovoj klasnoj određenosti ili Freudovoj uvjetovanosti podsvjesnim kao onome što je oduzelo slobodu pojedincu i tako dovelo do svjetskih ratova, ali i do nemogućnosti da dvoje ljudi ostvare skladnu vezu.
Ta scena, koja odudara od ostalog dijela predstave, otkriva da je Cristofer kao dramatičar ipak prvenstveno sklon konstrukcijama (kao što je ovdje nastojanje da odnos dvoje ljudi bude simbol sukoba koji muče čitavo čovječanstvo), te da je njegova najveća vrijednost u vještini pisanja dijaloga a ne u intenzivnoj vezanosti za neku temu i potrebi da vlastito viđenje problema pretvori u snažan tekst za kazalište. Prekidi se tako otkrivaju kao vrlo dobar primjer komercijalnog kazališta, ali takvom tekstu bi vjerojatno ipak trebalo nešto više scenskih, prvenstveno redateljskih efekata. Da je Torjanac u tom prizoru u kojem protagonisti filozofiraju upotrijebio imaginaciju na sličan način kao u sceni neuspjelog vjenčanja u kojoj se glavni rekvizit, krevet, pretvara u ružama ukrašena vrata koja vode prema oltaru, možda bi se uspjela prikriti neprimjerenost toga dijela cjelini komada.
Ipak, ne treba zaboraviti da se osnovni element scenskog doživljaja kreira u odnosu glumca i gledatelja, a to u Prekidima vrlo dobro funkcionira i prvenstveno zbog toga radi se o predstavi koju nedvojbeno treba vidjeti.
© Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 26. veljače 2010.
Piše:

Kurelec