Neki čudni ježevi
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Branko Ćopić, Ježeva kućica, red. Saša Anočić
-
Ježeva kućica Branka Ćopića svevremeno je pjesničko ostvarenje na kojemu su odrasli mnogi od nas. Svatko od nas pamti neke od stihova, a moji su: „Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju: Kućico moja najljepši raju!“ Tematikom bliska svim generacijama, topla i poučna priča o Ježurki Ježiću, strašnom lovcu, koji na poziv odlazi na večeru Lisici i unatoč raznim opasnostima sretno se vraća kući, prenosi autorovu poruku o ljubavi prema vlastitom domu i sigurnosti koju nam on pruža. Upravo zato jer poštuje tu temeljnu ljudsku vrijednost, Ježurka je na kraju priče nagrađen, a bahati nasilnici koji te vrijednosti ne cijene (vuk, medvjed, divlja svinja i lisica), kažnjeni su. I redatelj je to istaknuo kao osnovnu ideju predstave: "Temeljna vrijednost od koje sve počinje i u kojoj sve završava naš je dom, a sve osim doma i sigurnosti usputna je stanica. Shvatio je to Ježurka Ježić. Shvatimo ponovno i mi. I mi i djeca. Za djecu se ne bojim, djeca će shvatiti. Za to je samo dovoljno pružiti im priliku.“ (Narcisa Bošnjak Ćopićev Ježurka Ježić našao svoj dom u Osijeku, Glas Slavonije, 29. siječnja 2010.)
Međutim, u silnoj želji da priču osuvremeni (progovori o suvremenim problemima) i približi (progovori na način suvremene umjetnosti) današnjoj djeci Saša Anočić (osječki glumac i redatelj, autor kultnih dramskih predstava poput Kauboja u Teatru Exit) udaljio se od osnovne ideje, a i promašio oba cilja.
Približavanje: Nejasna dramatizacija
U želji približavanja priče djeci, Saša Anočić nije imao povjerenja u starinsko pričanje ili igranje priče nego je krenuo u kompliciranu dramatizaciju. Kroz predstavu nas vodi Poštara Zeca Žena koja nam po sjećanju (!) prenosi upute svog pokojnog (!) muža Poštara Zeca koji je namjeravao za života napraviti predstavu o Ježurki! Tako glavni lik postaje pokojni Poštar Zec koji kao redatelj upravlja likovima na sceni, a pritom povećanje njegove uloge u odnosu na predložak (gdje on samo Ježurki donosi Lijino pismo) ničim nije opravdano. U dramatizaciji je zbunjujući odnos sjećanja i stvarnosti pa je tako mnogima nejasno kada je Poštar Zec živ, a što je njegovo sjećanje. To se proteže i do samog završetka predstave sa nepotrebna dva kraja. Jedan je završetak Poštarevog sjećanja (redatelj ga označava projekcijom natpisa kraj preko cijele pozadine scene), nakon čega se predstava nastavlja završavajući liniju suvremenosti. Naravno da publika nakon prvog kraja krene pljeskati i ustajati, jasno dokazujući nejasnost dviju linija!
Osuvremenjivanje: Nametanje nasilja
Drugi glavni problem jest poruka koju predstava šalje. Redatelj je zadržao osnovnu priču ali ju je osuvremenio redateljskim odabirom kazališne igre. Tako nam Anočić predstavlja nekog novog ježa koji se kod Lije na večeri toliko napije da završi plešući na stolu, dok se Lija u maniri turbo folka seksipilno izvija oko njega, a scena kulminira razbijanjem Lijine kuće! U jednakom kodu funkcioniraju četiri galamdžije pa na putu prema Ježurkinoj kućici demoliraju šumu. Najbrutalnija scena odvija se ispred Ježurkine kućice, kada se on potuče s četvoricom galamdžija, pri čemu Vuk brutalno udara Ježurkinom glavom o zid kućice, što je u publici – mahom osnovnoškolcima – izazvalo uzvike šoka i začuđenosti.
Ovakvo redateljsko viđenje Ćopićevog Ježurku, koji u originalu svojim pametnim stavom i ustrajnosti pobijedi nasilnike bez nasilja, pretvara u nasilnika! Osim što to potencira nelogičnost dramatizacije (zašto se likovi vraćaju u nostalgična vremena Poštareve prošlosti kad je i tamo vladalo nasilje), poruka koja se šalje potpuno je neprimjerena! Ne samo da se negiraju temeljne vrijednosti Ćopićevog originala, nego tako postavljena predstava uopće ne „upozorava djecu na krutu stvarnost i priprema je na svijet oko njih“ kako misle njezini stvaraoci. (Glumac Mladen Vujčić (Ježurka) smatra da prikazivanje nasilja u predstavi „daje notu iskrenosti, jer nije svijet - lopta šarena“. S njim se složila i ravnateljica Jasminka Mesarić, napomenuvši kako zapravo kazališta za djecu – nažalost – prate aktualna zbivanja u društvu. “Gotovo svakodnevno u novinama čitamo kako su negdje neka trojica zločestih zlostavljala nekog Ježurku Ježića. Pod naletom surove svakodnevice i dječja su se kazališta počela baviti tom tematikom”, ističe ravnateljica. Narcisa Bošnjak Predstava koja će mnogima izmamiti sjetni osmijeh, Glas Slavonije, 5. veljače 2010.)
Naprotiv, poništavajući pozitivne osobine pozitivnog junaka i njegovu pobjedu nenasilnim putem, predstava nasilje (vladavinu alkohola i agresivnosti!) jednostavno nameće i prikazuje kao jedinu sliku života, kako stvarnosti, tako i bajke odnosno basne! Takvo nasilno osuvremenjivanje bajki i basni puko je slijeđenje pomodarskog trenda u kazalištu koje djecu samo zbunjuje, i u krajnjoj liniji, odbija od kazališta!
Odlični elementi predstave: scenografija, kostimi, lutke, gluma
Najžalosnije je u predstavi da su ostali elementi (osim dramatizacije i redateljske vizije) bili izvrsni, ponajviše zahvaljujući dvjema gošćama iz Slovačke. Terezia Mojžišova i Zoja Zupkova diplomirale su lutkarsku scenografiju i tehnologiju na Umjetničkoj akademiji u Bratislavi a u predstavi su bile zadužene za vizualni identitet. Kreirale su (kao asistentice Saši Anočiću) vrlo praktičnu i mobilnu scenografiju koja je omogućavala brzo izmjenjivanje scena bez pada koncentracije publike. Dobro su bili osmišljeni i kostimi, koji samo u naznakama dočaravaju likove/životinje te time omogućavaju nesmetano kretanje glumaca, što je za predstavu bilo iznimno važno jer se gluma nije bazirala na dijalogu, nego na dinamičnoj igri s gotovo akrobatskim pokretima što je osječki ansambl vrlo uvježbano izveo (Ježurka Ježić Mladena Vujčića, Vuk Snježane Ivković, Divlja Svinja Đorđa Dukića, Medvjed Arete Ćurković i Lisica Mica Inge Šarić). Dvojac iz Slovačke bio je zadužen i za izradu iznimnih lutaka koje, nažalost, nisu iskorištene u predstavi nego služe kao estetski dodatak sceni.
Maštovitost vizualnog dijela predstave i Ivica Lučić koji nam kao Poštar Zec priča priču kao djed, ugodnim i umirujućim glasom na iznimno emocionalno topao način, najbolji su dijelovi predstave, koji pokazuju kako je ona mogla biti nešto sasvim drugo. U toj je liniji ona prilika koju je Anočić naglasio u razgovoru, ali koju – odustavši od afirmacije temeljnih vrijednosti koje priča nosi – nije iskoristio. Ni za djecu, ni za odrasle.
© Alen Biskupović, KULISA.eu, 12. veljače 2010.
Piše:

Biskupović