Atrakcije i zamke literarnog kabareta

3. Gumbekovi dani, Zagreb: HNK u Splitu, Boris Senker, Podvala ludosti, red: Georgij Paro

• 
  U sredini Festivala kabareta na programu su se našle dvije vrlo različite predstave koje povezuje stvaranje specifična kabaretskog stila – ne samo izborom iz djela velikih hrvatskih književnika, nego su im isti pisci bili i protagonisti kao osobe. Tako je za Gustl salon glumac Damir Šaban u pučkom teatru (što kabaret nedvojbeno jest) iskoristio elemente životopisa Antuna Gustava Matoša kao privlačan okvir za plasiranje duhovitih i ironičnih njegovih komentara o Hrvatskoj na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, spretno izvlačeći i naglašavajući sličnosti s današnjim odnosima i situacijama. Zabavnosti i osuvremenjivanju projekta pripomogla je i glazba Šabanovog bratića i partnera na sceni Davorina Bogovića, rokera i nekadašnjeg pjevača Prljavog kazališta, koji uz izvedbu glazbe ponekad uspostavlja i dijalog, što se pripomoglo da od praizvedbe 1994. Gustl salon zabilježi preko četiri stotine izvedbi. No, iako je kabaret često nastajao kao svojevrsna glumačka improvizacija, ova je predstava ipak znatno složenija i može se zažaliti što sve češće gledamo glumačke izvedbe bez redatelja. Jer bi Gustl salon (ili barem njegov nastup na 3. Gumbekovim danima) bio znatno uspješniji da je redatelj mogao ukazati Damiru Šabanu kako umor koji prikazuje na sceni ne djeluje kao Matoševa reakcija na hrvatske nevolje, nego kao glumčev zamor predstavom.
  
  Znatno je kompleksnija i ambicioznija predstava HNK Split Podvala ludosti s podnaslovom „Nemoguća situacija – Prema Pohvali ludosti Erazma Rotterdamskog, Adamu i Evi, Kraljevu, Baladama Petrice Kerempuha, Hrvatskom bogu Marsu, Tisuću i jednoj smrti i drugim djelima Miroslava Krleže, Zatvorenim vratima Jean-Paula Sartrea te još ponekoj scenskoj klaustrofobiji“ u kojoj se Krleža pojavljuje kao protagonist. Autor teksta Boris Senker – ugledni teatrolog i jedan od naših najboljih znalaca kazališta, ujedno je i autor (ponekad koautor) mnogih scenskih uspješnica, posebice onih kabaretskih. Pritom njegovi tekstovi uglavnom odstupaju od dvije najčešće kabaretske teme – suvremene politike i erotike, te stvaraju posebni žanr literarnog kabareta u kojem iz osmišljeno izabranih i montiranih inserata visoke književnosti u interakciji s originalnim Senkerovim tekstom nastaju nova, ponekad začudna i ironična značenja, pretočena najčešće u predložak za magičnu scensku zaigranost koja svoj smisao pronalazi upravo u novom kazališnom ostvarenju. A kako se radi o kabaretu kojem je bitniji geg ili dosjetka od odavanja poštovanja autoritetima, toga u Senkerovim tekstovima pisanima za scenu (za razliku od onih teatroloških) nema, pa tako niti Krleža u Podvali ludosti nije nedodirljivi velikan, što može zasmetati Krležine poklonike i ljude koji idealiziraju osobnost pisca, poistovjećujući je s vrijednostima njegovog djela.
  
  Senker radnju komada započinje neposredno nakon smrti pisca. Krleža na onom svijetu dolazi u običnu hotelsku sobu u kakvoj su se nakon svoje smrti našli protagonisti Zatvorenih vrata Jeana-Paula Sartrea, osuđeni zajedno provesti vječnost i u kojoj svakome od njih pakao postaju oni drugi. Međutim, Senkerov Krleža dolazi u praznu sobu i u dojmljivom tumačenju Trpimira Jurkića pokazuje popriličnu bahatost i razočaranost da je nakon grandioznog pogreba i počasti koje je tom prigodom doživio završio u banalnom sobičku na čiji se komfor i kičast izgled žestoko žali, a njegovi glasni protesti doživljavaju vrhunac kada ne može zapaliti cigaretu, a pogotovo kada ustanovi da niti pisaljka ne može ostaviti traga na papiru, te da svoje mudre misli više neće moći sačuvati.
  
  Tada se s ironičnim komentarima književnikovih postupaka, naizgled kao glas, razuma pojavljuje čistačica koja ubrzo mijenja kostim i u zavodljivoj se barskoj haljini predstavlja kao Ludost, oponirajući Krležinim stavovima i njegovom poimanju sebe kao moralne vertikale. Kao dokaz da je ona u pravu i da baš nju slijede mase, a da sve što je Krleža napisao o ratu kao ludosti nije uspjelo spriječiti nove krvave sukobe na ovim prostorima, povremeno koristi i video snimke (koje je oblikovao Dan Oki), prikazujući mu ih na televizijskom ekranu, dok to gledatelji vide na znatno većem ekranu iznad funkcionalnog prostora sobe (scenograf Vedran Ivanković). Agresivna i amoralna antagonistkinja naljutila je pak poneku feministkinju, jer da je Erazmo tek izlika kako bi se žena prikazala kao nositelj ludosti i zla u svijetu. U tom žaru nije primijećena rečenica koja jasno daje do znanja da je Ludost nastala iz Krleže samog i da je pokazatelj njegovih manje vidljivih i plemenitih svojstava, a način na koji je efektno glumi Ksenija Prohaska kombinirajući atraktivnost pojave, bogato iskustvo u kabaretskim predstavama i suptilnu asocijaciju na istaknuto mjesto koje je svojedobno piščeva supruga Bela Krleža zauzimala u našem kazalištu i društvu, dodaje još jedan paradoks smislu predstave. Očito je ta primisao zaživjela i u suprotnosti odjeće (kostimografkinja Marija Žarak) – nezamjetljivog sivog odijela protagonista i blještave crvene haljine Ludosti, dodatno pokazujući kako žestoki sukobi stavova nisu dvoboj ideja Krleže i Erazma nego Krležino svođenje računa o svom životu i djelu.
  
  Da bi takva interpretacija Senkerovog komada scenski zaživjela bilo je potrebno da Trpimir Jurkić u ulozi Krleže pokaže svu svoju veliku glumačku nadarenost u nijansiranom predstavljanju piščevog postupnog uzmicanja pred Ludošću i konačnog rezigniranog mirenja ne samo s ludošću koja se krila u njemu samome, nego i s onom koja dominira svijetom. Georgij Paro, koji je iznimno atraktivnim režijama upravo Krležinih komada ostvario neke od najviših dometa hrvatskog kazališta druge polovice dvadesetog stoljeća, ovdje nije išao za posebnim redateljskim efektima nego se očito koncentrirao na rad s glumcima i koordiniranje njihova međusobnog odnosa i tako ostvario značenjski slojevitu i vrlo zanimljivu predstavu.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 23. ožujka 2010.

Piše: