Nestajanje tijela kroz oslobađanje jezika

Dvorana Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb: Njarabum (temeljeno na dramskim i pjesničkim predlošcima Radovana Ivšića, red. Anja Maksić Japundžić (produkcija: Eurokaz, Zagreb, MSU Zagreb, Focus on Art and Science, EU)

• 
  
  Pod kriptičnim imenom Njarabum skriva se kazališna obrada motiva narušene svakodnevice pod teretom anoreksije i bulimije, satkana od pomno izabranih stihova nedavno preminulog Radovana Ivšića. Pa kakve veze ima veliki nadrealistički pjesnik i dramatičar s poremećajima prehrane? Poveznicu treba tražiti u liku i djelu dramaturginje Ane Prolić Kragić, koja je učila od prvog dok se mučila s drugim, pa je čudan spoj Ivšićeve poezije i opore teme tjelesnog samoukidanja postao rijetko iskren i intiman čin pomirenja s vlastitim bolestima. Ideja je zapravo sjajna u svojoj jednostavnosti: junakinja prkosi zakonima tijela kao što pjesnik niječe zakone jezika, pa se u temeljitom poniranju u ludizam toplih Ivšićevih logoreja kao u iskrivljenom zrcalu vide obrisi unutrašnje borbe bolesti i oboljele. Njarabum je ozbiljan pokušaj da se o ani i miji isplete kazališni predložak u potpunosti udaljen od prevencijske propagande i društvenog konteksta, s čim su se u Maloj sceni vrlo uspješno bavile Anica Tomić i Jelena Kovačić, pa je beskompromisni i ogoljeli pogled iznutra u središtu ove višeslojne produkcije, prve u cijelosti pripremane i izvedene u novotvorenoj Gorgoni u MSU-u.
  
  Tu zanimljivu montažu Ivšića na scenu je postavila mlada Anja Maksić Japundžić, nesumnjivo talentirana redateljica koja cjelokupnu radnju postavlja u prostor moderne kuhinje, natjeravši dvoje protagonista da se zajedno kuhajući bez okolišanja suoče sa srži problema. Ona i on zajednički spravljaju quiche od špinata (jelo slično piti zeljanici, ali valjda quiche bolje zvuči u arty okruženju MSU-a), a postepena poniranja u prostor nesvjesnog riješena su razigranim pojavljivanjima tipskih uloga Majke i Ljubavnika. Glavni problem režijske postavke jest i potpuno otkrivanje karata u nekoliko prvih scena, pa se nakon nekog vremena skladno režirane slike nižu bez uzbuđenja i očekivano, uvijek s vrlo sličnim sadržajnim kapitalom. Budući da je Njarabum ujedno i diplomska predstava redateljice pod mentorstvom Branka Brezovca, čovjek se ne može oteti dojmu da je i autoritativni mentor imao svoje prste u pojedinim scenskim rješenjima, koji su u neobuzdanom kretanju i nagomilavanju znakovlja skretali pozornost s krhke i intimističke priče glavnog lika. Nekoliko vodećih hrvatskih mladih redatelja na sličan su način ispali iz Brezovčeve kabanice, ali su tek traženjem vlastitih rukopisa postali umjetnički relevantni i prepoznati, pa se valja nadati kako će taj put debrezovecizacije s uspjehom prijeći i Anja Maksić Japundžić.
  
  Par protagonista tumače Leona Paraminski i Marko Makovičić, talentirani glumci koji se rijetko mogu vidjeti u velikim zagrebačkim kazališnim kućama. Leona Paraminski nešto je neuvjerljivija u pomalo ukočenim početnim scenama kada glasom mora izraziti široku paletu emocionalnih stanja, ali rastom intenziteta fizičkog pokreta (odmjeren koreografski rad Mile Rackov) njen lik lakoćom uvlači gledatelje u vlastitu priču. Marko Makovičić pažljiv je i koncentriran partner, sigurnog glasa i preciznog pokreta, pa je njegova podupiruća rola istinski glumački pandan liku kojeg igra. Ana Kraljević i Petar Cvirn u nezahvalnim tipiziranim ulogama Majke i Ljubavnika našli su dovoljno glumačkih argumenata da izbjegnu papirnato izgovaranje poetskih replika, Ana Kraljević sugestivnim izrazom, a Cvirn dobro osmišljenim, izazivačkim stavom. Vitold Košir spretno je i dojmljivo izveo scenografiju-kuhinju koja je igrala sa svim otvorima i elementima, a kostimi Mirelle Protege varirali su od predvidljivih (odijelo i šešir Njega) do efektnih i zaigranih (pregača koja se pretvara u blješteći pojas Nje). Glazbe Branka Radića uredno je pratila radnju, ali je smetala njezina heterogenost i grubi prijelazi iz teme u temu.
  
  Nakon Ane i Mije u Maloj sceni, Njarabum u Gorgoni još je jedan kazališni prilog boljem razumijevanju duševnih poremećaja čije zastrašujuće posljedice zrcale naopake vrijednosti društva u kojem živimo, ali i iskren i promišljen pokušaj da se u tom razumijevanju pođe dublje, u neistražen prostor strahova, želja i nadanja žene koja se ništi. U tom spoju društvenog i privatnog, intimne priče koja je emocionalno vlasništvo autorice i Ivšićevih stihova koji su svojina svijeta, izrastao je kazališni čin koji usprkos slabostima osvaja željom da temi koju otvara prilazi beskompromisno i bez fige u džepu.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 26. ožujka 2010.

Piše: