Što žrtvujemo

24. Eurokaz, festival novog kazališta, Zagreb, 2. – 27. lipnja 2010: Marionetsko kazalište Youkiza, Japan, Kuo Pao Kun, Potomci uškopljenog admirala, red. Frédéric Fisbach

• 
  Od početka 2010. Muzej suvremene umjetnosti i Festival novog kazališta Eurokaz uspostavili su suradnju na temelju koje se produkcije i gostovanja u okviru Eurokaza događaju u muzejskoj dvorani Gorgona, što znači da su termini izvedbi manje ograničeni. Tako je i prije udarnog festivalskog mjeseca lipnja izveden niz predstava, pa je koncepcija festivala malo drugačija, vremenski produljena i izvedbeno manje intenzivna. Ipak, glavnina gostovanja ostavljena je za lipanj, a početak međunarodnog dijela Eurokaza otvorila je predstava Potomci uškopljenog admirala, nastala prema tekstu singapurskog dramaturga i redatelja Kuo Pao Kuna u režiji francuskog redatelja Frédérica Fisbacha i izvedbi japanskog Marionetskog kazališta Youkiza. Kako je na početku Festivala rekla umjetnička voditeljica Gordana Vnuk, ideja koja se može uočiti u većini predstava jest ideja uzajamnosti i suradnje – bilo da se radi o međuigri glumaca i tehnologije, lutke ili nekog trećeg elementa. U predstavi Potomci uškopljenog admirala skladno se nadopunjuju marionete i glumci kako izgledom (dizajn marioneta odgovara liku i odjeći glumaca, dok su marionetisti odjeveni u crno i prekrivenih lica) tako i zamjenom govora i pokreta (glumac govori, a marioneta se kreće). Budući da je marionetska tehnika možda najteža tehnika animacije, bilo je uzbudljivo pratiti preciznost japanskih lutkara (primjerice, mali bijeli majmun) – njihove lutke doista hodaju po tlu i ne lebde ako za to nema izvedbenog opravdanja.
  
  Priča teče u dva usporedna vremenska toka – pomorska ekspedicija u razdoblju od 1405. do 1434. (kineska dinastija Ming) kojom upravlja general Zheng He i kraj radnog dana i noć u današnjem uredu. Zheng He je eunuh (uškopljeni admiral) i među najutjecajnijim je ljudima carskoga dvora. Mogućnost bijega od bijede i život na dvoru u službi kineskih careva (brinuli su ne samo za brojne žene nego i za najintimnije careve ili caričine potrebe), mnogi su vidjeli u kastraciji u njihovoj dječačkoj dobi. Opis kastracije najpotresniji je prizor kazališnog čina viđen u posljednje vrijeme na našim pozornicama. Naime, uredski zaposlenik koji ostaje i nakon radnog vremena u uredu te sanja sudbinu admirala, eunuha Zheng Hea, osjeća se njegovim slijednikom. To bismo mogli shvatiti kao njegovo svojevoljno pristajanje na uvjete iscrpljujućeg rada kako bi se bolje živjelo, žrtvujući dio svojih želja i snova. Pitanje je danas jednako aktualno kao i u 15. stoljeću (ili bilo kojem drugom) – vrijedi li žrtvovati nešto temeljno svoje radi ugodnijeg života? Odgovor je gotovo šlagerski – što god učinili, izabrali smo uvijek lošiju varijantu.
  
  Važan prinos predstavi jest onaj vizualni – scena, lutke i svjetlo Lauranta P. Bergera – hladno osvjetljenje, sterilni uredski stolovi, prostorija kaveznog tipa daje snažan osjećaj nelagode. Automatski pokreti službenika produbljuju osjećaj tjeskobe, tako da se vrlo emotivno priklanjamo glavnom liku. Predstava je možda malo preduga, no nesumnjiva je fascinacija vrsnošću animatora, potresnom pričom i vizualnom dosljednošću.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 16. lipnja 2010.

Piše: