Kad antiteatar postane laka zabava

34. dani satire, Zagreb 4. –19. lipnja 2010.: Beba 021/ Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Eugène Ionesco: Ćelava pjevačica, red. Beba Balašević

• 
  Prošle se godine navršilo puno stoljeće od rođenja Eugènea Ionesca, francuskog pisca rumunjsko-francuskog podrijetla koji je uz Arthura Adamova i Samuela Becketta utemeljitelj antiteatra, ponekad nazivanog i teatrom apsurda, te zbog toga nedvojbeno jedan od najutjecajnijih dramatičara druge polovice dvadesetog stoljeća. To je bilo očito i u njegovom prvom kazališnom komadu (on bi rekao anti-komadu) Ćelava pjevačica, nastalom prije punih šezdeset godina. Doduše, prve reakcije na njegovu izvedbu bile su pretežito negativne, vjerojatno zbog radikalnog otklona ne samo od tradicije građanskog teatra nego i u tom trenutku modernog egzistencijalističkog kazališta Sartrea i Camusa s kojim je Ćelava pjevačica kao i većina djela antiteatra imala tematskih srodnosti (uzaludno čekanje, nemogućnost komunikacije i usamljenost kao pokazatelji apsurdne egzistencije), ali se bitno razlikovala u njihovom scenskom uobličenju koje više ne pripada vrhunski napisanoj i potpuno dramaturški dotjeranoj kazališnoj literaturi. Primjerice, gubitak smisla građanskih i malograđanskih normi ili nemogućnost komunikacije među ljudima, čak i najbližima, što na kraju vodi i do gubitka vlastitog identiteta, u antiteatru proizlaze iz apsurda nastalog u uporabi jezika, posebice gotovih fraza  koje više ne posreduju nikakvo značenje.
  
  Zbog toga Ćelava pjevačica nije odmah naišla na razumijevanje, ali kada su je pohvalili cijenjeni autori poput Jeana Anouilha i Raymonda Queneaua, ubrzo je dosegla i kultni status, bila igrana diljem svijeta, a u Parizu se desetljećima u jednom kazalištu održala ista produkcija (uz tek nužne manje izmjene). Ipak, danas se Ćelava pjevačica rjeđe izvodi, pa se činilo da gostovanje novosadske izvedbe na Danima satire može pomoći u odgovoru na pitanje je li taj antikomad za današnje ljubitelje teatra tek klasik koji ima istaknuto mjesto u povijesti teatra ili i u suvremenom kazalištu može inicirati zanimljivu predstavu. Sudeći po ovacijama nakon izvedbe, redateljica Beba Balašević uspjela je izvrsno zabaviti gledatelje svojim viđenjem Ionescova teksta, pa bi se prema tome moglo zaključiti da on još uvijek može zaživjeti na pozornici. Ono što ipak može potaknuti dvojbe jest način uprizorenja i elementi interpretacije koji su ponajviše zabavili gledatelje tog rijetkog primjera teatra apsurda u kojem ima mnogo humora.
  
  Ionesco je inspiraciju za Ćelavu pjevačicu našao u snimljenim rečenicama koje je ponavljao učeći engleski jezik, rečenicama koje su lišene ikakvog smisla osim učenja riječi osnovnog vokabulara. Autoru se učinilo da su te potpuno banalne rečenice zapravo reprezentativan uzorak komuniciranja bez prave komunikacije ljudi njegovog vremena. Zato gospođa i gospodin Smith (Jovana Balašević i Dušan Majkić) govore jedno drugome stvari koje su im već poznate, a jedino o čemu nastoje promisliti jest kako razlikovati članove obitelji Watson u kojoj svi imaju isto ime. Njihovi gosti Martinovi (Tanja Pjevac i Nikola Ilić) isto tako nižu gotovo besmislene rečenice o samima sebi, da bi zbog njihove sličnosti nakon dugog dijaloga s čuđenjem konstatirali da su zapravo supružnici. Na sceni se povremeno pojavljuju i pomalo čudovišna i povremeno namjerno neartikulirana sluškinja Mary (Sonja Biševac) i nezaustavljivo brbljavi vatrogasac (Petar Jovanović) koji pridonose međusobnom nerazumijevanju i potpuno iščašenim situacijama.
  
  Ionesco je taj, na specifičan način zabavan okvir iskoristio i za stvaranje iznimno dojmljive ali i ozbiljne slike ljudske egzistencije i njenih ograničenosti u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a isto tako i za eksperimente s jezikom kao temeljnom odrednicom ljudske osobnosti. Današnja publika u tome vjerojatno više ne vidi prekretničku ulogu koju je Ćelava pjevačica imala u doba nastanka, jer su mnogi od tih elemenata tako dugo prisutni u svakodnevnom životu da ih gledatelj više gotovo ne zamjećuje. Pitanje je ipak je li to dovoljno opravdanje za interpretaciju novosadske redateljice u kojoj se odnos prema jeziku svodi na potpuno pojednostavljenje – to je srpski izgovaran na način kako bi to činili Englezi koji su ga s mukom naučili, što nedvojbeno nasmijava auditorij iako ponavljanje tijekom cijele izvedbe može postati i pomalo zamorno. Niti ostali dijelovi glumačke interpretacije nisu izbjegli svođenje na osnovne elemente karikaturalnosti, koju ansambl ipak toliko dosljedno i efektno izvodi da uspijeva zabaviti publiku. Tako ova Ćelava pjevačica postaje uspjela pučka komedija, ali ispražnjena od bilo kakvih dubljih značenja, pa prema njoj netko tko od ranije ne poznaje Ionescov tekst nikako ne bi mogao zaključiti da se radi o (anti)komadu koji zauzima bitno mjesto u povijesti kazališta dvadesetog stoljeća.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 19. lipnja 2010.

Piše: