Put utvrdom kroz vrijeme

Riječke ljetne noći: Kazališna radionica Malik, Rijeka, Trsatska gradina, red. i kor. Žak Valenta

• 
  U programu manifestacije Riječke ljetne noći, u njenom sedmom izdanju, uz reprizni dramski program najavljena je izvedba ovosezonske premijere ansambla Talijanske drame Tutto sulle donne na jednom od gradskih trgova te dvije premijere: predstava na specifičnoj lokaciji Trsatska gradina i glazbena paranoja Cirkus destetika prema motivima Daniila Harmsa.
  
  U dramaturgiji manifestacije premijera Trsatske gradine smještena je između svečanog otvorenja i operne premijere Cavalleria Rusticana, vjerojatno mišljena kao dobrodošao predah onom dijelu publike koja prati sve ili gotovo sve programe Noći. Četrdesetominutna poslastica najavljena je kao prva predstava u povijesti Manifestacije namijenjena djeci i odraslima. I mada su se neki predškolci i mlađi osnovnoškolci tijekom premijerne izvedbe dobro zabavljali, trebalo je program namijeniti mladima i odraslima, već i zbog termina izvođenja – igrana je u istoj večeri dva puta, u 21,00 i u 22,00 sata.
  
  Koprodukcijski projekt HNK Ivana pl. Zajca i Kazališne radionice Malik nastavak je suradnje organizatora manifestacije s riječkim umjetnicima koji kazališno promišljaju specifične gradske lokacije. Redatelj i koreograf Žak Valenta istraživao je riječki identitet u projektima Trsatske stube, Arhiv i Dobrodošli u Rijeku, a ovoga puta na Trsatskoj gradini – staroj vojnoj utvrdi, danas vidikovcu s pogledom na Rijeku i Kvarner, turističkom odredištu, pozornici raznovrsnih glazbenih i kazališnih događanja.
  
  Ovoga puta Gradina je polazište istraživanja, ali istovremeno i njegov cilj; prostor kaštela u ovoj je kazališnoj predstavi postao glavnim likom. Valenta je radio polaznicima Kazališne radionice Malik, najstarijom generacijom, a metoda istraživanja bio je pokret, ishodište rada – tjelesno kazalište. Nešto govorena teksta u izvedbi je upravo toliko da se publika ne izgubi u bespućima nepoznavanja povijesti mjesta.
  
  Koristeći sve prostore stare utvrde, prošetali su se autori kroz povijest, istraživali sadašnjost i promišljali budućnost. Na taj su način kroz Gradinu proveli i publiku: predstava počinje pred ulazom koji čuva Trsatski zmaj, oživljeni kip autora Antona Dominika von Fernkorna, te Ana, posljednja iz obitelji Laval Nugent, koja kao nekad prava devedesetogodišnja slijepa vlastelinka, tjera uljeze iz svog doma na hrvatskom, francuskom i mađarskom jeziku (pojavljuje se i na prijelazima prostorno-vremenske šetnje kaštelom, praćena uvijek istom glazbenom temom). Trsatski zmaj je taj koji utvrdu čuva i kada duhovi miruju, i koji dopušta publici da uđe u njegovo malo carstvo.
  
  Iako granice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u dramaturgiji nisu jasno određene, kretanje po Gradini, istovremeno i putovanje kroz vrijeme, označava uvijek ista koreografirana gužva hodača uz istu glazbu. U dvije slike oživljene su generacije korisnika i uživatelja kaštela, a u trećoj i lik Kupačice, brončani kip autora Koste Angelija Radovanija, postavljen u današnjem parku na donjoj terasi kaštela. Na gornjoj terasi pred Mirom junaka, nekad grobnicom obitelji Laval Nugent a danas izložbenim prostorom, u izvedbi Malikovaca, uz poneku filmsku asocijaciju (Briljantin redatelja Randala Kleisera), Gradina postaje ono što jest i što bi trebala biti, mjesto susreta generacijskog, ljubavnog ili prijateljskog. Kameno zdanje, dokazuju Malikovci, nije tek mrtav spomenik prošlosti nego mjesto koje živi i na kojem treba živjeti.
  
  U idejnom smislu idu i korak dalje. Publika nije pošteđena susreta s grofom Lavalom Nugentom, vojnikom i vizionarskim zaljubljenikom u umjetnost, koji je upravo u kaštelu zamislio obiteljski mauzolej s bogatom muzejskom zbirkom umjetnina. U završnici komada, pred vratima Mira junaka grof izravno proziva publiku zbog svih devastacija što ih je prostor kaštela doživio u novije vrijeme. Ako se podsjetimo da je sedam obiteljskih grobnica u restauraciji 1960-ih pretvoreno u zahode i pomoćne prostorije restorana a i danas su sanitarni čvor, galerija i kafić, onda riječi: 'Moja me kuća više ne spominje. Od mauzoleja ste napravili krčmu!' više ne zvuče melodramatski patetično, nego kao izravno upozorenje. Ne možemo imati budućnost dok ne poštujemo prošlost.
  
  Kazališna radionica Malik okuplja šezdesetak riječkih osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji se kazališnom umjetnošću bave uz podršku profesionalnih autora, pri čemu je proces rada jednako važan kao i krajnji rezultat, a ovoga puta devetnaest najstarijih Malikovaca, u dobi od 16 do 18 godina, istraživalo je odnos arhitekture prostora i tijela, prvi put izvan prostora kazališne dvorane. U izvedbi je vidljiva i njihova dob i njihovo dosadašnje kazališno iskustvo. Znači da uglavnom djeluju kao cjelovit i discipliniran ansambl, a u pojedinačnim izvedbama osjeća se razlika u proživljenosti zadanih uloga. Bez tih trenutaka neozbiljne zaigranosti tinejdžerskih godina, zapravo ne bismo mogli govoriti o njihovu autentičnu doživljaju Trsatske gradine. Jednakovrijedne su izvedbe Matije Aleševića, Ane Marije Đukić, Mije Katarine Fece, Lorene Galjanić, Karle Glažar, Sanele Graca, Svena Marina, Oriana Markića, Ane Marie Mašić, Doriana Mataije, Dore Nikolla, Ide Prodan, Paole Rajnović, Gabriele Ružić, Karin Stijelja, Lea Šamanića, Davora Šepca, Nenada Tešića i Petre Vukić.
  
  Uz Žaka Valentu, s njima je radila asistentica redatelja i dramska pedagoginja Deni Kirinčić. Marino Krstačić Furić i Ana Tomić scenografski su intervenirali u prostoru kaštela, glazbu potpisuju Josip Maršić i Zoran Medved, a maksimalno koristeći prednosti kamene arhitekture, svjetlo je oblikovao Alan Vukelić.
  
  Projekt Trstaska gradina nije završen premijernom večeri nego će tek biti zaključen dokumentiranjem predstave te evaluacijom sa svim sudionicima, a kojom se želi utvrditi naučeno i razmijeniti iskustva rada na specifičnoj lokaciji. Međutim, već sada možemo reći da je vrijednost projekta višestruka: pedagoški rad s mladim ljudima čiji je ovo prvi susret sa site-specific kazalištem, zatim nastavak Valentinih istraživanja riječkih lokacija i konačno, revalorizacija Trsatske gradine kao scenskog prostora.
  
  A što se izvedbi tiče – u ovim Riječkim ljetnim noćima više ih neće biti, ali i zbog izvođača i zbog Gradine bilo bi šteta reći: predstava Trsatska gradina – bila, pa prošla.
  
  © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 5. srpnja 2010.

Piše: