Skidanje slojeva vlastite savjesti

56. Splitsko ljeto: Kristalna kocka vedrine / Gradsko kazalište Sisak, David Harrower, Kos, red. Zijah A. Sokolović

  • Kristalna kocka vedrine / Gradsko kazalište Sisak, David Harrower, Kos, red. Zijah A. Sokolović
    Dramom Kos po tekstu škotskog dramatičara Davida Harrowera predstavili su se glumac i režiser Zijah A. Sokolović i glumačka mu partnerica Olga Pakalović u produkciji Kristalne kocke vedrine / Gradskog kazališta Sisak 26. srpnja na 56. Splitskom ljetu u autentičnom, no za ovu predstavu ponešto preeksponiranom i prekakofoničnom prostoru Carrarine poljane tik uz Zlatna vrata Dioklecijanove palače.

    Harrowerov Blackbird, nastao dijelom na autentičnom slučaju pedofila Tobya Studebakera kroz dugi lamentirajući krešendo podcrtava dugo odgađani susret postarijeg Raya i njegove negdašnje ljubavnice (tada maloljetne) Une. Hrvatska premijera bila je još 2008. no unatoč tome pohvalno je za Splitski festival što je ugostio predstavu komornijeg, intimnijeg i često tabuiziranog sadržaja. U odnosu na izvorni format Sokolović se morao prilagoditi igranju pred klasičnim montažnim gledalištem samo na jednoj strani dok je predstava iz 2008. gledateljima nudila bliži i intimniji pogled na dvoje glumaca u obliku dvostranog auditorija s izvedbenom pistom između. Scenografija Igora Pauška oblikovana od kartonskih kutija i otpadaka u vidu tableau vivant vizure ostala je minimalistički funkcionalna i stvorila mikrokozmos za dvoje anti-junaka koji upravo u tom prljavom prostoru razotkrivaju vlastite maligne opsesije i skalperski precizno skidaju sloj po sloj vlastitoj savjesti.

    Kristalna kocka vedrine / Gradsko kazalište Sisak, David Harrower, Kos, red. Zijah A. SokolovićZijah Sokolović bravurozno je pripremao ulogu, naslanjajući se počesto na gestualno i tjelesno izražavanje dok je vokalni dio stalno u izmjeni pianissima i fortissima. Olga Pakalović suvereno je mijenjala lica i emocionalne boje katkad dvanaestogodišnje katkad tridesetogodišnje Une parirajući Sokoloviću u dirljivim, a katkad i šizoidnim izljevima emocija. Sve pohvale idu upravo glumačkom paru koji je unatoč sporom i ponekad litanijskom karakteru predloška izvedbu govorom tijela i mimikom lica uvijek održavao na površini. Spomenuta problematika postavljanja auditorija jedina je ozbiljnija zamjerka koja je gledateljima dijelom onemogućila bliski insight upravo stoga što su glumci gotovo cijelu izvedbu odigrali postavljeni postrance gledalištu.

    Pedofilija kao tabu-tema nije ovdje populistički stavljena na kolac niti je komad ciljao na senzacionalistički aspekt razgolićavanja zbilje, upravo suprotno, Harrower je prikazao intimnu psihodramu koja ne lijepi etikete nego počesto i ulazi u prostor logike i pedofili su ljudi. Možda je za zlosretni kraj drame jednostavno najbolje prepisati grafit s obližnje ruševne kuće koji je, osvijetljen tijekom cijele izvedbe apostrofirao poruku jubavi uvik malo.

    Komorna i glumački krajnje uravnotežena i precizna, predstava Kos je ugodno iznenađenje za domaće dramsko kazalište okupano u populističko-agitpropovski trenutak sadašnjosti; pokazuje da mala regionalna kazališta rade dobar posao.

    © Mario Županović, KULISA.eu, 28. srpnja 2010.

Piše:

Mario
Županović