Začudno, izvrnuto, groteskno

7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca RIjeka, Daniil Harms, Cirkus destetika, red. Aleksandar Popovski

  • 7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca RIjeka, Daniil Harms, Cirkus destetika, red. Aleksandar Popovski
    Koliko je težak jedan cvijet ruže!? Smije li se princa zaliti juhom!? Kako ukrotiti klauna!? Koji je komadić riječi najgluplji!? Može li se mjestimice umrijeti!? – Jesu li to besmislice? Svakako, ali kada se njima bavi Daniil Harms, onda postaju više od toga. U slučaju Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, to su neki od komadića Harmsovih djela kojima se bave u predstavi Cirkus destetika premijerno prikazanoj u okviru sedmih Riječkih ljetnih noći.

    Gost redatelj iz Makedonije, Aleksandar Popovski, dogovarajući treći projekt u Hrvatskoj, predložio je autora koji je bio temom njegova diplomskog rada i ostao mu trajnom preokupacijom. Prijedlog je, nasreću, prihvaćen, a Popovski je odličnu suradnicu pronašao u dramaturginji, Magdaleni Lupi. Zajedno su okvir za scensko iščitavanje Harmsa našli u cirkusu kao metafori svijeta u kojem živimo. Baš kao na plakatu kojim je predstava najavljena: na crvenoj pozadini kazališnog zastora plavi je klaunov nos postao zemaljskom kuglom, a sav cirkus (naslov) proizlazi iz ljudskog mozga. Ili da dodamo i citat iz predstave: „Samo ono što je prošlo kroz čovjeka može postati loše?“

    Izravno postavljanje čovjeka u središte cirkusa provedeno je i smještanjem publike u cirkusku arenu... cirkus je svud oko nas, na beskonačnoj kružnoj pozornici. Klasični kazališni zastor vrti se ukrug i otvara na svim stranama, a svako otvaranje određuje pojedine prizore po principu filmskog kadra. Otvaranjem zastora scenografija se dopunjuje i stvarnim prizorima prostora u koji je cirkuska arena smještena. Na kupalištu nekadašnjeg hotela Park sasvim je legitimno morsku površinu i noćno nebo asocirati kao beskrajni ocean ljudske gluposti. Jednostavno i efektno rješenje scenografije i kostima potpisala je dizajnerska skupina Numen. Takvo rješenje nije ostavilo puno prostora za igru Deniju Šesniću, pa je oblikovanje rasvjete izrazito u funkciji približavanja glumačkih interpretacija publici.
    7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca RIjeka, Daniil Harms, Cirkus destetika, red. Aleksandar Popovski
    Predstava je određena kao glazbena paranoja, pa je glazba, očekivano, bitan dramaturški element, a ne samo ilustracija atmosfere. Glazbu jednog od najvažnijih makedonskih bendova Foltin teško je definirati i strpati u žanrovsku ladicu. Njene uobičajene karakteristike: nepredvidljivost, strastvenost, dinamičnost, duhovitost; širok raspon glazbenih žanrova i ritmova; ready made instrumenti (u predstavi je korišten automat poput onih iz glazbenih kutijica) i sada dolaze do izražaja. U skladu s cirkuskim okvirom, songovi su priređeni u stilu kabarea.

    Cirkus destetika oblikovan je iz niza komadića fantastičnih priča, crtica, dnevničkih zapisa, poezije… iz čega je skrojen niz osobnih ispovjedi, dijaloga i tekstovi songova. Nadahnut Harmsovim tekstovima što ih je izravno naslovio cirkusom, redateljsko-dramaturški par cjelinu je podijelio u tri dijela: na kopnu, pod vodom i idemo kući.

    U prostor cirkusa publika ulazi kroz uski prolaz u kojem leži glumac, a odmah nakon toga, okretanjem kazališnog zastora (kao Dorothy u Oz) biva prenijeta u nov, apsurdni svijet. Na kopnu sreće uobičajene cirkuske artiste: klauna, krotiteljicu, ženu s pet glava, ukroćene životinje („svinje koje plešu polku“ su dvije glumice koje na rukama nose krušna peciva/papke). Ništa od toga, međutim, ne sliči na pravi cirkus, nego na nadrealne slike čiji su likovi privremeno oživjeli.
    7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca RIjeka, Daniil Harms, Cirkus destetika, red. Aleksandar Popovski
    Putovanje se nastavlja pod vodom, tema su ljubavni odnosi, a kratko su, u jednom od prizora, citirane Čehovljeve Tri sestre. Kako stvarno izgledaju ljubavni susreti i što ljubavnici misle u trenucima kada šute – prikazano je u sjajnom prizoru kada na jednom kraju arene ostaje ljubavni par, a na suprotnom kraju ostatak glumačke ekipe uživo igra ono što na filmu inače čujemo kao glas iz offa. U neuobičajenoj situaciji publika može birati čije će interpretacije pratiti.

    Utrka glumaca ukrug dok sa sebe skidaju odjeću označit će povratak u normalu i ukidanje granice između stvarnog i kazališnog. Idemo kući zapravo je niz ulomaka osobnih ispovjedi o paranojama našim svagdanjim. Tu ponovno srećemo gospodina, koji eto tako, ničim osim apsurdom izazvan, leži na hodniku jedne zgrade.

    I kada već pomislite, eto poante! stvar se otima kontroli. U Harmsa poante nema. Ali predstava nekako mora završiti, pa je to karikatura cirkuskog pozdrava ansambla publici. Oni koji u svemu traže ključeve za čitanje, ipak će pred kraj uočiti epitaf Daniilu Harmsu: „Mene zanima samo život u svom smiješnom obliku.“

    Iščašene situacije, rečenice bez reda, dijalozi bez smisla, zahtijevaju posebnu glumačku koncentraciju i interpretaciju koja djeluje kao maksimalna opuštenost, u stilu svi se mi tu samo dobro zabavljamo. U tom smislu odličan je bio i najopušteniji Ozren Grabarić, Trapezist. Klaun Damir Orlić izvrsno se uklopio u začudni svijet posebno u prizoru u kojem kao Pan skakuće po pozornici, gotovo kao da je izrezan iz nekog animiranog filma. Plesačica na žici Tanja Smoje bila je izvrsna u prizoru u kojem izravno prenosi proces svog umiranja zatvorena u sanduku u kojem ostaje bez zraka. Anastazija Balaž Lečić, Žonglerka, odmaknula se od svoje uobičajene manire i doista se zaigrala u istraživanju postizanja komičnog mimikom i tjelesnom ekspresijom. Solidni su bili Jasmin Mekić kao Snagator i Marija Tadić kao Krotiteljica. Posebno komična priča bio je izvrstan Zdenko Botić kao Ravnatelj cirkusa, najavljujući točke i odjavljujući ih s „bravo, bravo“, sve ujednačenim tonom čovjeka kojeg više ništa u tom apsurdnom svijetu ne može iznenaditi. Treba reći da su Tadić i Grabarić, gostovali u Rijeci kao generacijska pojačanja ansamblu Hrvatske drame riječkog HNK, te da se kao alternacija Grabariću za ulogu pripremao i Igor Kovač čiju ćemo izvedbu tek vidjeti.

    7. Riječke ljetne noći: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca RIjeka, Daniil Harms, Cirkus destetika, red. Aleksandar PopovskiTijekom nešto manje od sat i pol, koliko traje Cirkus destetika, Harmsove besmislice publiku će nasmijati, zabaviti, ali i postaviti pitanja o ljubavi, vjeri, komunikaciji, razumijevanju, ukratko – smislu života. Ako vas podsjeća na Montya Pythona, vaše asocijacije idu u pravom smjeru. Uz napomenu da je predstava u režiji Aleksandra Popovskog pitka i onima koji ne preferiraju taj tip humora. Antijunaci, nastali kao literarni zapisi ruskog satiričara rane sovjetske ere aktualni su i danas, bez obzira na prostor i vrijeme. Njihove su ne/mogućnosti komunikacije, osamljenosti, tjeskobe i strahovi – naše. I to ne još uvijek, nego sve više. Međutim, začudnost, izvrnutost, grotesknost, apsurd više nisu oružje protiv apsurda u kojem živimo, a smijeh provociran prepoznavanjem, ne donosi katarzu.

    Daniil Harms je dosad bio zanimljiv uglavnom hrvatskim zaljubljenicima u kazalište alternativnog predznaka. Za Hrvatsku dramu HNK Ivana pl. Zajca predstava Cirkus destetika nastavak je nastojanja da se odmaknu od kazališnog mainstreama. Vrlo vjerojatno ovaj njihov pokušaj neće postati kultnom pričom hrvatskog glumišta kao, primjerice, na Harmsu temeljena predstava Pif paf puf koju je Kazalište Daska iz Siska izvodilo punih dvadeset godina. Ali zbog onih koji vjeruju da i besmislica ima smisla bilo bi dobro da predstava život nastavi i u nekoj zimsko/maloscenskoj/off varijanti.

    © Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 25. srpnja 2010.

Piše:

Tatjana
Sandalj