Živa i vesela prošlost

25. Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini: Georges Feydeau, Lovački rog, red. Dražen Ferenčina

• U povijesti francuske književnosti, čak i onima koje znatnu pozornost posvećuju tekstovima pisanima za kazališno izvođenje, teško je naći više od nekoliko redaka o Georgesu Feydeauu (1862– 1921), izvanredno popularnom tvorcu scenskih uspješnica na razmeđi devetnaestog i dvadesetog stoljeća kada je kazalište bilo najpopularnija prikazivalačka umjetnost. Ništa bolje ne prolazi ni podvrsta komedije kojoj je on jedan od vrhunaca – vodvilj. Tada je neodoljivo privlačio gledatelje svojom kombinacijom komedije zabluda i zamjena s ljubavnim i još češće erotskim avanturama, nerijetko na rubu lascivnosti. Ta vrsta scenske zabave, uobličena u francuskom kazalištu devetnaestog stoljeća popularnost je zadržala i u prvim desetljećima dvadesetog sve dok film nije preuzeo vodeću ulogu u pučkoj zabavi i nepretencioznim komedijama da bi nakon pedesetak godina to mjesto osvojile televizijske humorističke serije.
  
  Reklo bi se, sudeći prema povjesničarima književnosti, da je Feydeaua i vrstu scenske literature kojom se on bavio stigla ne tako rijetka sudbina popularnog pisca čije djelo nije izdržalo kušnju vremena. Možda bi tome i bilo tako da dramska književnost ipak svoje vrijednosti ne dokazuje konačno na pozornici, a tu su izvedbe Feydeauovih komada nastavile sve do danas postizati uspjehe. To je razlog da su kazališni praktičari i u Francuskoj i izvan nje (pa tako i u nas) ustrajali u zanimanju za njegove tekstove. Bilo je nekih pokušaja da se suprotnosti u ocjeni tih tekstova ublaže, pa se pokušavalo, doduše ne pretjerano uvjerljivo, u njima naći prethodnike raznih modernizama koji su im slijedili od dadaizma do teatra apsurda ili jednostavno proglasiti Feydeaua velikim komediografom na tragu Molièrea. Izgleda da nitko nije želio priznati da je Feydeau svoju veličinu postigao baš unutar prezrenog vodvilja i nadrastavši ga postao svojevrsni klasik. Zato se nerijetko i novije uspjehe Feydeauovih komada pripisivalo inventivnoj režiji i atraktivnim glumačkim izvedbama, a kod nas i prilagodbama koje su uz prebacivanje radnje u našu sredinu i promjenu francuskih u (karikirana) naša imena i jezik prevodila u neki naš dijalekt.
  
  Tako je prije tridesetak godina Teatar u gostima ogroman uspjeh s preko dvjesto izvedbi postigao s ovim istim Feydeauovim tekstom Monsieur chasse kojeg je prema prijevodu Vladimira Gerića na hrvatski književni jezik, potom adaptiranim na krležijansku agramerštinu Božidar Violić režirao pod nešto drugačijim naslovom Gospon lovac sa zvjezdanim glumačkim ansamblom predvođenim Ljubicom Jović, Vanjom Drachom i Reljom Bašićem koji su nedvojbeno uživali u toj lokaliziranoj, ali istodobno i fejdoovskoj predstavi.
  
  A taj užitak proizlazi dobrim dijelom iz onih Feydeauovih vrijednosti koje su nadživjele doba nastanka – filigranske preciznosti u dramaturškom vođenju i preplitanju svih kompliciranih niti intriga koje tvore fabulu te životne uvjerljivosti karikiranih likova postignutoj djelovanjem u neočekivanim okolnostima i njihovom jasnom karakterizacijom kroz samo naizgled jednostavan svakodnevni i gotovo banalni dijalog, oplemenjen igrom riječima i iznimnom duhovitošću. Takva lica predstavljaju privlačan zadatak i za najveće glumce koji u tome pronalaze posebni užitak igranja, a vjerojatno je baš uživanje u tim Feydeauovim odlikama navelo velikana našeg kazališta Vladimira Gerića da se za proslavu šezdesetgodišnjice umjetničkog rada opet pozabavi tim francuskim komediografom i kao vrlo uspješni scenograf koji radnju iz građanskog salona i hotela prebacuje za potrebe predstave na otvorenom u vrtove tih zdanja, ali prije svega kao prevoditelj na nekadašnji jednostavniji, ali danas djelomice zaboravljeni, svakodnevni zagrebački govor.
  
  Takav tekst pružio je mogućnost i glumcima da uživajući odigraju atraktivne uloge, kombinirajući one elemente svoje glumačke osobnosti koji su im donijeli najveću popularnost s potpuno suprotnim karakteristikama. U središtu zapleta je privlačna fiškalova supruga Leonina u tumačenju Nele Kocsis koja virtuozno kombinira atraktivan izgled kao adut za postizanje svojih ciljeva (na način kako je gradila svoju istaknutu ulogu u Zagrebačkom orkestru, prethodnoj Ferenčininoj Histrionskoj uspješnici) s tipičnom lijepom naivkom koja nema pojma o točnom značenju iole kompliciranijih pojmova, da bi na kraju pokazala kako je to neznanje posljedica društvenog položaja žene u tom vremenu, a ne nedostatka inteligencije koju će precizno upotrijebiti da bi se elegantno izvukla iz složene situacije.
  
  Vid Balog započinje igru kao njezin dobroćudni i pomalo ograničeni suprug Ambroz pl. Rapšic za kojeg je čudo i da uspijeva u svom odvjetničkom poslu, a teško je zamisliti da bi on varao suprugu, što zapravo čini praveći se da odlazi u lov, a nalazeći se u lokalu Lovački rog s ljubavnicom. Upravo je taj tip uloga Baloga potvrdio kao jednog od naših najboljih komičara. U ovoj predstavi on glumi vrlo precizno na rubu između tumačenja Rapšica kao vještog manipulatora i možda ipak nespretnjakovića koji ima puno sreće.
  
  Zaplet pokreće mladi i pristali liječnik Marcel Immersteif koji želi uvjeriti Leoninu kako je suprug vara, jer je to jedini način da se ona odrekne krijeposti koje se drži više zbog društvenog statusa no zbog prave vezanosti uz supruga koju nagriza i to što joj se Marcel sviđa. Takvi su protagonisti u vodvilju često najnezahvalnije uloge, jer ih karakteizira jedino izgled potreban za pokretanje radnje. No, Feydeauov tekst, a i vrsna Gerićeva lokalizacija obogaćuju taj lik kompleksnošću koje ide od pseudointelktualizma i pisanja poezije (prvenstveno da bi zadivio svoju simpatiju) do kukavičkog prepuštanja raspletu u kojem se u jednom trenutku čini da će baš on biti glavna žrtva. Ushiti i razočaranja, usponi i padovi Marcelove kombinatorike omogućuju Adamu Končiću da pokaže veliki raspon glumačkog umijeća.
  
  Feydeau usto uspijeva s tek nekoliko replika precizno ocrtati epizodne likove, a Gerić u tome bitno pomaže poigravajući se njihovim nacionalnim, a to prvenstveno znači govornim odstupanjima od u predstavi prevladavajućeg nekadašnjeg zagrebačkog govora. To će omogućiti da i manje uloge mjestimice postanu jednako efektne kao i glavne, pa će tako Nada Abrus kao mađarska grofica Zsuzsi Feddhetetlenseg, upraviteljica Lovačkog roga, pokušavati koristiti vlastito bogato ljubavno iskustvo da bi izvukla svoje goste iz neugodnih situacija, ali će njeno loše znanje jezika prouzročiti dodatne nesporazume i posvemašnju zbrku. Slobodan Milovanović gradi dojmljivu epizodu policijskog inspektora Delikaramamlaza na opreci između stereotipnog ograničenog srpskog žandara i naznaka da on zna i razumije mnogo više no što se čini, a u ulozi Rapšicovog prijatelja i rogonje, slovenskog hausbezicera Mazga Rogine, opsjednutog željom da uhvati suprugu in flagranti kako joj ne bi morao ništa platiti prigodom razvoda, Željko Duvnjak je pomalo blijedi lik mogao učiniti zanimljivijim baš komičnim jezičnim polurazumijevanjem.
  
  Dražen Ferenčina je majstorski pogodio ritam predstave i ispreplitanje zvjezdanih trenutaka svake uloge i njezinog tumača uz funkcionalno uklapanje glazbene pratnje Duška Zubalja koja je nizom poznatih napjeva karakterizirala vrijeme radnje i stvarala atmosferu u kojoj se užitak glumačke igre poklopio s gledateljskim užitkom. Ferenčina se tako još jednom pokazao kao vrhunski redatelj komedija koje podjednako mogu oduševiti i najširu publiku i kazališne sladokusce predstavom koja prvenstveno zabavlja erotskim igrarijama i ljubavnim intrigama, ali može pružiti i sliku doba u kojem se radnja zbiva, a istodobno i pomalo pomaknuti odraz nekih elemenata današnjice u kojoj je predstava nastala.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 11. kolovoza 2010.

Piše: