Bolje, ali još uvijek slabo
43. PIF, Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 27. kolovoza – 3. rujna 2010: Lutkarska scena Ivana Brlić Mažuranić, Zagreb, August Šenoa, Kameni svatovi, red. Zvonko Festini
-
Lutkarsko kazalište nesumnjivo je zahvalan medij za njegovanje književne baštine, pa je zato hvalevrijedan pothvat Lutkarske scene Ivana Brlić Mažuranić iz Zagreba da se prihvati popularne povjestice Augusta Šenoe Kameni svatovi kojom je gostovala na 43. PIF-u u nedjelju 29. kolovoza kao prva hrvatska predstava. Priča o bogataškom sinu i siromašnoj, lijepoj djevojci Jani predstavlja sukob između bogatstva i siromaštva, ali još više između oholosti i skromnosti. Naime, skroman mlinar stječe imetak, dok njegova supruga odlučuje o pravdi i krivdi. Ne želeći da joj se sin oženi ubogom djevojkom, proklinje svatove “Ubila me strijela mahom, ak mi Janja bude snahom“, poželjevši im da se okamene. To se i dogodilo te ona ostaje sama sa svim bogatstvom.
Problem u praćenju izvedbe ove jednostavne priče leži u dramaturgiji, jer se umjesto na riječi previše oslanja na glazbu (Matija Dedić), koja je, iako visoke razine, pomalo monotona i tako neprimjerena dječjem uzrastu od pet godina (kako piše u napomeni). To je osobito izraženo na predugačkom početku, čime se gubi pozornost, pa ukoliko gledatelj ne obraća pažnju na songove (Margit Antauer) lako se može zateći u sredini zbivanja, nesvjestan što se dotad događalo…
Stalna suradnica redatelja Zvonka Festinija, kreatorica lutaka Vesna Balabanić i ovaj puta je osmislila ruželjave lutke nepomičnih lica, pa je dosta teško zaključiti po čemu je siromašna Jana ljepša od ostalih djevojaka. Animacija lutaka odvija se odozgor, tako da se jednom rukom drži štap, a drugom animiraju jasno naznačene ruke i noge. No, vrlo često isti lutkar u rukama drži dvije lutke, pa umjesto da ih animira (oživi), naprosto ih povlači po pozornici. Povremeno (Danijel Ljuboja, Risto Vujović) kada se lutkar bavi lutkom, to izgleda onako kako bi trebalo. Također je nejasno rješenje polaganje svatova na nevjestin veo, te omatanje okamenjenih svatova tkaninom (obavijeno maglom? zagubljeno u povijesti?).
Ova izvedba Kamenih svatova znatno je bolja od premijerne izvedbe prije nekoliko mjeseci, no još uvijek ima iste nedostatke: monotonost izvedbe, površnost animacije i nejasnu priču. Biti lutkar nije usputno ponašanje u slobodno vrijeme, nego životna vokacija. A to se lako može provjeriti na adresi moskovskog kazališta nazvanog prema Sergeju Obrazcovu.
© Olga Vujović, KULISA.eu, 30. kolovoza 2010.
Piše:

Vujović