Pitanje estetike

14. Zadar snova: Teatar Exit, Zagreb, MMR K3RN3L, New York, PushPush Theater, Atlanta, SAD, Faustus’ Module Re-linked, red. Srećko Borse

• 
  Posljednja premijera ovogodišnjeg festivala Zadar Snova jest u interijeru HNK Zadar odigrani Faustus’ Module Re-linked nastao po motivima The Tragical History of Dr. Faustus Christophera Marlowa. Redateljski i dramaturški projekt je djelo Srećka Borsea (ex. Montažstroj), dok se kao izvođači u toj koprodukciji K3RN3L-a, Teatra Exit i Push, Push Theatra iz Atlante pojavljuju Tim Habeger (Faustus) i Judita Franković (Mefisto, Lucifer, Helena Trojanska). Déjà-vu, rekli bi bolje upućeni u povijest Festivala; naime, 1999. na tadašnjem trećem Zadru Snova Borse je realizirao work in progress Faustus Module nastupajući sam kao Faustus (pratila ga je Bernarda Peša kao Mefisto i vokalno-gudački trio).
  
  U sličnom ključu, ali s promijenjenom glazbenom pratnjom i bitno drugačijom vizualnom estetikom Borse ponovno inscenira Faustusa; očito da univerzalnost i prispodobivost moralnog i vjerskog kraha dotad pobožnog njemačkog učenjaka za njega predstavlja odsudnu simboliku suvremenog čovjeka. Kompozicijski su naglašene sekvence Helene i Parisa, pakt s Luciferom, silovanje djevojke, sedam smrtnih grijeha te Faustova smrt i odlazak u pakao s Mefistom. U nekim sferama komad posjeduje inklinacije prema kritici mačizma i postmodernog bezbožnog čovjeka, ali te reference nisu dovoljno čitljive te ostaju na razini gledateljevog nagađanja. U dramaturškom kontekstu taj abis neakcentuirane simbolike predstavlja problemsku karakteristiku kojom u prvi plan izbijaju sekundarni elementi (glazba, dizajn scene i vizualna komponenta). Odigran gotovo u cijelosti na engleskom jeziku (uz izuzetak hrvatskog u izlasku izvan predstave Judite Franković), Marlovljev je tekst uz poprilično baštinjenu arhaičnost izvornika sudaren s nadasve predimenzioniranom i odveć simbolički potenciranom vizualnom i glazbenom komponentom.
  
  U dramaturškom čitanju Srećka Borsea odnos Faustusa i Mefista konstruiran je kao odnos muškarca i žene tj. muške i ženske prirode, pa je stoga poseban naglasak stavljen na tjelesni kontakt i interakciju izvođača Tima Habegera i Judite Franković. Glumicu treba pohvaliti na tjelesno uvjerljivim sekvencama (posebice onim koreografiranim) dok je prevelika stilizacija prisutna kod dueta u kojima je mnogo neizražajniji Habeger. Scenografsko rješenje Borsea i Ivana Sliška minimalistički je posložilo na sceni tek bazen s vodom, kadu (u kojoj Faust sanjari i propitkuje svoje teoreme, ali u kojoj i siluje) i barsku stolicu (poslužila je za stiliziranu scenu Faustova suda). Oblikovanje svjetla Miljenka Bengeza ostalo je u domeni utilitarnog oruđa, ali nekoliko efektnih vertikalnih planova i zeleni sfumato vode idu u bolje dijelove ukupne scenske slike.
  
  U lascivnoj i seksipilnoj kostimografiji Ivane Popović (prozirno, koža, metal – spoj trash i dark estetike, zanimljivi su ali teško protumačivi citati prema američkim Indijancima koji možda nude i neku drugu poruku komada) Judita Franković je tjelesni i ritmički dio odradila puno bolje od svog kolege; tipičan koreografski materijal Nataše Mihoci očit je u sceni plesa i silovanja, dok je s druge strane predimenzionirana Lolita vs. Belucci estetika projekt dijelom prebacila u trash vode. Glavno je pitanje: namjerno u ciničnom kontekstu ili je možda ta crno-bijela heaven and hell estetika prirasla srcu i autoru i glazbenoj pratnji Danka Krznarića na gitari i Nikole Dupora na bubnju (skriveni iza kulisa scene).
  
  Tim Habeger suvereno se s tipičnim američkom patosom snalazio s tekstom, ali u svom izlasku iz predstave i autobiografskoj sekvenci o agresivnom ocu u Teksasu podcrtao je začudnu nepotrebnost tog dramaturški problematičnog umetka. Izuzetno eksponirana simbolika vode uparena sa spotovskim vizualnim sižeom dijelom je zamutila dramaturšku čistoću i otupila kontemplativnost predloška. Borse se u konačnici ipak potrudio ostati vjeran Marlowu i podcrtati temeljne moralne i filozofske aspekte djela inzistirajući na mogućnosti/nemogućnosti pokajanja te na pohlepi spram ovozemaljskih znanja i vještina.
  
  Faustus me svojom estetikom i konstantnim posezanjem za komercijalnom/mainstream glazbenom podlogom kao i prenaglašenom simbolikom podsjetio na radove Tomaža Pandura – posebice vodenog Kaligulu, ali naravno, Borse ni izbliza nije takav ego/megaloman iako se Faustus bez sumnje uklapa u klasičnu formu komercijalnog / artsy projekta kakav ponajčešće nastaje na renesansnim ili antičkim predlošcima. Kao i kod Pandura – kojeg ili volite ili prezirete, tako su i kod Borseovog Faustusa potpuno oprečni dojmovi publike rezultat prihvaćanja ili odbojnosti prema postavljenoj estetici.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 19. rujna 2010.

Piše: