Bajkovito snoviđenje

14. Zadar snova: Teatro Verrdi, Zadar, Obrovačko kulturno ljeto: Žanina Mirčevska, Mjesto gdje nismo bili, red. Natalija Manojlović

• 
  Zadar Snova, festival koji i četrnaest godina nakon prvog izdanja odolijeva izazovima i unatoč restriktivnim uvjetima i financijskoj suši uspijeva biti jedan od rijetkih specijaliziranih festivala suvremenog teatra u hrvatskoj, otvoren je 7. kolovoza 2010. zanimljivom hrvatsko-slovenskom koprodukcijom Mjesto gdje nismo bili po tekstu Žanine Mirčevske i u režiji Natalije Manojlović. Projekt nastao suradnjom platforme Artikultura zadarskog Teatra Verrdi, Obrovačkog kulturnog ljeta i slovenskog SMG pripreman je i premijerno izveden u prostoru Kina Pobjeda koji je protekle dvije godine označio multimedijalnu proizvodnju u gradu Zadru i koji, kako stvari stoje, odlazi u korporativno-komercijalnu upotrebu.
  
  Dramski fragmentiran jezik slovensko-makedonske dramatičarke poslužio je redateljici i koreografkinji Nataliji Manojlović kao polazište za stvaranje vizualno vrlo dojmljivog, a žanrovski poprilično zbunjujućeg komada koji egzistira kao svojevrstan hibrid drame i crnog baleta. Kao i kod Vodoinstalatera cijela je struktura naslonjena na izvorni score Gordana Tudora čija partitura odiše atmosferom prvih desetljeća 20. stoljeća i postiže bajkovite naglaske u kombinaciji s vizualnom nadgradnjom na sceni. Trinaest izvođača pak s druge strane ne pokazuje ujednačenu kvalitetu i zanimljivost; Dario Varga i Uroš Maček iz SMG-a glumci su izvanredne tjelesnosti i gestualno-facijalnih ekspresija, u gornji dom idu i izvedbe Sanje Zalović i Igora Hamera, zanimljiv je i laibachovski lik Zvona Jure Arasa, no unatoč oscilacijama cijeli je komad rađen kao ensamble piece; svi izvođači stalno su na sceni, a u uvodnoj sekvenci i izvan nje.
  
  Vrlo je zanimljivo riješena scenografija Renate Carole Gatice s više stotina vinskih butelja koje služe kao podloga za različite interakcije ansambla, kao i skeletna metalna konstrukcija nivelirana na tri nivoa, prateći simbolične predjele u samom dramskom predlošku. Obilje vizualno atraktivnih, a ponajviše olfaktornih (miris mokre zemlje, znoja i vina ponudio je dodatnu čulnost same izvedbe) sekvenci oblikuju komad izrazito manirističke vizure, često namjerno barokiziran gomilanjem sadržaja na sceni. Unatoč tome što na nekoliko mjesta sporost radnje i žanrovska nepreglednost uzrokuju začudnost i gubitak fokusa, komad je prije svega vrlo filmičan, rekao bih gotovo napojen na eklektičnim vizurama Petera Greenawaya ili Dereka Jarmana.
  
  Jedna od rijetkih zadarskih produkcija na ovogodišnjem festivalu u premijernom je formatu izmamila popriličan broj gledatelja, koji je inače mnogo skromniji za izvedbe ovog tipa. Gubitak prostora za pripremu, izvođenje i gostovanja na tek zahuktaloj sceni čini se velikim udarcem u gradu u kojem pronalazak i ishođenje zadovoljavajuće infrastrukture izaziva akutnu glavobolju svih aktera izvaninstitucionalne scene.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 6. rujna 2010.
  
  (Produkcija: Teatro VeRRdi i Obrovačko kulturno ljeto u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledališčem, Kazalištem lutaka Zadar, HNK Zadar i Zadrom snova)

Piše: