Shakespeare kao naš suvremenik

25. Gavelline večeri, Zagreb, 18. – 29. listopada 2010.: HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Ogarjov

  • HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar OgarjovSplitski Hamlet ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova iznenadit će i stilski i značenjski već od prve scene – žive slike s brojnim pripadnicima Hamletove obitelji i danskog dvora od kojih će većina imati bar neku ulogu u ovoj trosatnoj predstavi. A da bi dojam mnoštva bio potenciran u toj se živoj slici nalaze i fotografije ljudi koji su kao i glumci odjeveni u dotjerane kostime Vere Martinove bliske sadašnjem vremenu upućuju na to da redatelja ne zanima vrijeme u koje Shakespeare smješta svoje djelo. Martinova potpisuje i efektnu scenografiju u kojoj ponajviše igra pozadina scene na kojoj se u znatnom dijelu predstave pojavljuju video projekcije maštovitog splitskog filmaša Dana Okija. Njima je posebno efektno riješena pojava duha Hamletovog oca koji je najprije nepomičan uz Hamleta kao dijete u okviru koji sugerira fotografiju, da bi iz nje u jednom trenutku sin izašao, a otac zatim odigrao pojavu duha. Pritom je dijalog između Hamleta na sceni i duha na platnu tekstovno bitno skraćen, ali je prizor čak i duži zbog vizualnih atrakcija kojima je Ogarjov ovdje opčinio gledatelje uz Okijevu pomoć.
    HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Ogarjov
    Takvo isticanje redateljeve vizije na uštrb tekst češće je na filmu nego u kazalištu, ali Ogarjov je svoj visoki ugled i ostvario prvenstveno vizualnim atrakcijama te tretiranjem čak i najvećih književnih djela kao poluproizvoda za kreiranje naglašeno samosvojnog vlastitog djela. Ipak i u tom okviru njegov je odnos prema Shakespeareovom tekstu doista začudan i to manje zbog količine nego zbog izbora izbačenog teksta. Tako primjerice nema razgovora Hamleta i Polonija o obliku oblaka što jasno ocrtava odnose na dvoru, hijerarhiju i mehanizme vlasti, a niti scene u kojoj Hamlet odustaje od umorstva kralja, jer mu je mržnja tolika da ne želi ubiti Klaudija dok moli da ne bi tako otišao u raj. I većina drugih prizora koje ukazuju na skrivene motive djelovanja likova bitno je skraćena, pa je čak i jedna od ključnih scena drama – Mišolovka u kojoj putujući glumci pred Klaudijem glume umorstvo nalik onom kojim je on uklonio svog brata, Hamletovog oca, skraćeno na sam čin, groteskno izveden, gdje se otrov nalijeva u oba uha i to pražnjenjem bačava tako da u komičnosti nestaje i važnost Klaudijeve reakcije za konačno Hamletovo uvjerenje o njegovoj krivnji.

    HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar OgarjovTakvo izbacivanje najslavnijih prizora ima nekoliko razloga. Gledatelji koji poznaju Hamleta nerijetko su skloni prema izvedbi tih scena zaključivati o smislu i vrijednosti predstave, a takvom su promjenom prisiljeni sagledati predstavu na nov način. Zatim to štrihanje potiskuje sve intrige u pozadinu i razbija čvrstu dramaturšku strukturu djela, te omogućava redatelju da nov smisao potraži u sklapanju mozaika raznorodnih scena. A one nisu raznorodne samo svojim značenjima nego i scenskim oblikovanjem. Nestajanje intriga i zavjera onemogućuje i političke aktualizacije u kojima bi primjerice trula Danska asocirala na naše društvo, ali i osmišljene zločinačke ili osvetničke planove. Ogarjov iz tog rastavljenog i na vlastiti način ponovo organiziranog materijala stvara predstavu o životu u kojem je najbitnija ljubav – opsesivna Hamletova prema ocu; Klaudijeva mnogo veća prema kraljici Gertrudi, ženi svoga brata i Hamletovoj majci nego prema vlasti; Gertrudina podijeljena između Hamleta i Klaudija; Polonijeva prema djeci Ofeliji i Laertu a ne prema poslu, izvršavanju kraljevskih naloga i provođenju vlasti; Ofelijina prema Hamletu... No, to nije romantično poimanje ljubavi, jer upravo njezino iskazivanje i neumjerenost vode prema tragediji.
    HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Ogarjov
    U tome je gotovo svaka situacija rađena drugačijim stilom, a miješanje raznovrsnih postupaka postmodernistička je parada scenskih atrakcija koje dolaze iz različitih izvora i koje tek na kraju kada se čitav taj mozaik različitosti sklopi dobivaju puni smisao. Ima tu i oslanjanja na oblike fizičkog teatra koji je bio dominantni modernizam šezdesetih godina prošlog stoljeća, a Ogarjov ga najčešće vodi do groteskne prenaglašenosti kao najlogičnijeg suvremenog odnosa prema toj tradiciji. Usto, ti prizori koji pružaju mogućnost glumcima da ulože svu svoju energiju u oblikovanje lika koje tumače, najčešće se kombiniraju s videoprojekcijama kao kontrapunktom u čemu je možda najuspjelija scena Ofelijine smrti u kojoj se fizička ekspresivnost Anastasije Jankovske suprotstavlja gotovo romantičnim podvodnim crno-bijelim videosnimcima. Slojevitosti značenja pridonose i dodatni kontrasti čestih glazbenih brojeva od opere i etna do popa i rocka, što je posebno vidljivo u vjerojatno najefektnijem prizoru ovog Hamleta – sceni na groblju koja se odigrava iza pozadine na kojoj se pojavljuju samo sjene glumaca koje bitno mijenjaju svoje dimenzije ovisno o približavanju ili udaljavanju od izvora svjetla, pa će tu Elvis Bošnjak oblikovati efektnu epizodu grobara, iako mu se vidi jedino silueta i čuje glas koji uz dijalog pjeva i A Hard Day's Night.
    HNK Split, William Shakespeare, Hamlet, red. Aleksandar Ogarjov
    Oblikovanje takvog, nerijetko i multimedijalnog scenskog događaja omogućilo je Ogarjovu da uspješno na sličan način kombinira i različite glumačke pristupe i da ta različitost ne bude slabost predstave nego da pridonese njezinoj značenjskoj slojevitosti. Mijo Jurišić koji je kod Ogarjova već igrao Raskoljnikova u Zločinu i kazni i pojavom i načinom igre odudara od uobičajenih zamišljaja Hamleta. Njegove nagle promjene raspoloženja ponekad dovode u dvojbu općeprihvaćenu tezu da Hamlet ludilo samo glumi da bi prikrio svoje prave zamisli, a ponekad i neodlučnost, te se tako uklapa u redateljevu viziju kobne ljubavi (u njegovom slučaju protagonista prema mrtvom ocu) koja uništava. Još temeljitije ljubav uništava Ofeliju koja u ovoj predstavi umjesto uobičajene epizode postaje bitna protagonistica i u fizički snažno naglašenoj interpretaciji Anastasije Jankovske daje dodatnu snagu redateljevoj viziji sudbononosti ljubavi. U takvom čitanju puno opravdanje imaju čvrste i suzdržane interpretacije Ante Čede Martinića (Klaudije) i Ksenije Prohaske (Gertruda) koji svojim sputavanjem emocionalnih reakcija, a posebice ljubavnih očitovanja nastoje ostvariti kontrolu nad svojim životima, a i kraljevinom Danskom, no oluja strasti koju je pokrenuo Hamlet uništit će i njih kao i Polonije koji u sugestivnoj realističnoj interpretaciji Trpimira Jurkića više nije provoditelj službene politike nego prvenstveno brižan roditelj.

    Kada se na kraju svi ti različiti, a ponekad i suprotni elementi konačno spoje u jedinstven mozaik postaje očito da je Ogarjov u splitskom HNK-u stvorio jednu od najoriginalnijih, vizualno iznimno atraktivnih, a istodobno i najkompleksnijih izvedbi Shakespearea u posljednje vrijeme, pa iako ne slijedi teorijske zasade Jana Kotta, ovaj vrlo uspjeli Hamlet snažna je potvrda da je veliki elizabetinac još uvijek naš suvremenik.

    © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 28. listopada 2010.

Piše:

Tomislav
Kurelec