Moderna kazališna čarolija

Gostovanje: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Aleksandar Popovski i Jelena Mijović (po Ovidiju), Metamorfoze, red. Aleksandar Popovski (u GDK Gavella, Zagreb)

• 
  
  Ugledni dizajnerski studio Numen iznimno atraktivno je započeo svoje bavljenje kazalištem 2005. u Madridu scenografijom za Danteov Pakao u režiji Tomaža Pandura. Od tada su nedvojbeno bitno pripomogli originalnosti Pandurovih predstava, a i onih makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog koji niže uspjehe i na slovenskim, srpskim i hrvatskim pozornicama. Nisam doduše bio pretjerano fasciniran njegovom višestruko nagrađivanom interpretacijom Shakespeareovog Sna Ivanjske noći, ali držim da je njegov Peer Gynt Henrika Ibsena najbolja predstava prošle sezone u hrvatskim kazalištima. Popovski nedvojbeno više od realizma voli maštu i fantastiku, nerijetko premreženu snovima, što mu daje mogućnost da maksimalno razigra sve svoje velike kreativne potencijale. Numen svoju nestereotipnu suradnju s kazališnim redateljima ne temelji na oblikovanju scenografije prema redateljevim zamislima nego nudi redatelju nekoliko mogućih, vizualno iznimno efektnih rješenja s nadom da će u jednom od njih naći poticaj za stvaranje predstave. Reklo bi se da Popovskom takav način rada u potpunosti odgovara, jer pokreće uzlete njegove stvaralačke imaginacije koja fascinira u drugoj predstavi kojom se (večer nakon nastupa izvan konkurencije na zatvaranju Gavellinih večeri s Dramom o Mirjani i ovima oko nje) beogradsko Jugoslavensko dramsko pozorište vrlo uspješno predstavilo zagrebačkoj publici.
  
  Scenografija Metamorfoza sastoji se od crnih zavjesa koje uokviruju scenu na kojoj su postavljene debele crne šipke. Tijekom cijele predstave glumci neprestance povezuju te šipke širokim prozirnim ljepljivim vrpcama. To stalno mijenja izgled pozornice koja postaje sve sjajniji i atraktivniji vizualni objekt. U njemu se izmijenjuju priče koje su redatelj Popovski i dramaturginja Jelena Mijović odabrali (i adaptirali) iz dva tisućljeća starih petnaest knjiga Metamorfoza u kojima je rimski pjesnik Ovidije – počevši od prijelaza iz potpunog kaosa u kozmos s naglašenom ironijom i humorom, ali i elegancijom i evidentnim pripovjedačkim uživanjem – parafrazirao dvjesto pedeset grčkih i rimskih mitova. Popovski i Mijović izabrali su ljubavne priče, prvenstveno one s najtragičnijim posljedicama, no nisu gradili dramske ili tragične situacije. Redatelj je tražio i uspio glumcima, a preko njih i gledateljima prenijeti ovidijevsku radost pričanja priča u kojima isti glumac ili glumica u trenutku mijenjaju ulogu ili pripovjedačku poziciju. To je ona druga razina na kojoj predstava podupire Ovidijeve stavove o tome kako ništa nije stalno osim mijena u kojima ljudi postaju životinje, biljke ili kamenje i u svakoj od tih svojih pojavnosti pokušavaju pronaći smisao, ali i održati želju za daljnjim promjenama. Takvu igru brojan i vrlo kvalitetan, uglavnom mladi glumački ansambl iznimno je uspjelo realizirao, jer je uz širok raspon interpetativnih mogućnosti iskazao i naglašenu tjelesnu energiju i ekspresivnost.
  
  Nerijetko su suzdržani način govora i tjelesna ekspresivnost tvorili kontrast između davnih mitova i njihove suvremene interpretacije, što je kreiralo i dodatna značenja, posebice kod koreografiranih pokreta i plesa u kojem je bilo i break dancea (koreografkinja Dalija Aćin). Na jednoj je razini Popovski (kao i u nekim drugim svojim režijama) sklon ne samo pričanju bajki nego i stvaranju bajkovite atmosfere, pa su ovdje protagonisti odjeveni u kostime Jelene i Svetlane Proković koji asociraju na antiku i fantastiku s tek ponekim detaljem koji ih veže uz suvremenost, dok je pričanje fantastičnih mitskih događaja uklopljeno u scensku sliku snoviđenja. Međutim rast scenografije također dobiva snažan kontrast neprekinutim glasnim namotavanjem prozirnih vrpci. Popovski tim suprotstavljenim postupcima doduše ruši narativnu bajkovitost predstave, ali zauzvrat uspijeva tako čvrsto povezati i najdisparatnije stilske postupke da oni postaju jedinstvena poveznica starih mitova i suvremenog življenja, moderna, efektna i smislom bogata kazališna čarolija.
  
  © Tomislav Kurelec, KULISA.eu, 3. studenoga 2010.

Piše: