Život, njemu usprkos
Noćna scena Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: Tatjana Šuput, Multicro (Imamo svoje ljude), red. Robert Raponja
-
Ime autorice dramskog teksta za predstavu Multicro – imamo naše ljude, Tatjane Šuput, hrvatske filmske, televizijske i kazališne redateljice, dramatičarke i dramaturginje mnogim, i dobrim poznavateljima kazališnog života u Hrvatskoj nije znano. Pošto ta vrst (ne)namjerne ignorancije nije vezana uz estetsku kvalitetu njezina (prepoznatljiva) dramskog pisma kojeg gradi već više od trideset godina, smatramo važnim upozoriti na devet drama Tatjane Šuput koje neosporno zavređuju veću pozornost hrvatskog kulturnog miljea: Agamemnonov sin, Čarobna kokošica, Poruka s Asterona, Anketa o erotskom životu Hrvatica, Ne grizi nokte Lidija, Izložba, Feliks, Danko se popravlja i Bube anđeli. Prvih sedam nabrojanih drama prikazane su na hrvatskim pozornicama od kojih su veći uspjeh polučile O erotskom životu Hrvatica 1999. godine u izvedbi Istarskog narodnog kazalište iz Pule i Satiričkog kazališta Jazavac iz Zagreba (pod naslovom Anketa o erotskom životu Hrvatica) te Linina izložba koju 2003. godine izvodi zagrebački Epilog teatar (pod naslovom Izložba).Boris Senker će u predgovoru jedine knjige drama Tatjane Šuput objavljene upravo u Osijeku 2009. godine i naslovljene Poruka s Asterona i druge drame (…O erotskom životu Hrvatica (i drugih građanki i seljanki Hrvatske) i Linina izložba) prepoznati kako „za Tatjanu Šuput ne postoji rat kao takav, ne postoji nacionalizam kao takav, ili tranzicija kao takva; za nju postoji i nju zanima čovjek u ratu i tragovi rata u čovjeku, ljudi u tranziciji i posljedice tranzicije po njihove živote, pripadnik nacionalne, vjerske, ideološke ili neke druge manjine u okružju koje je neprijateljski raspoloženo prema svemu što mu je strano i spram svih koji su imalo drugačiji od kompaktne većine... Naša suvremena drama, uzgred rečeno, mnogo češće i zagovara to rješenje – samoubojstvo je u već pomalo zakašnjelu verizmu na našim pozornicama postalo jedan od zlorabljenijih načina razrješenja intrapersonalnih i interpersonalnih konflikata – u nastojanju da pokaže kako se u ovom svijetu ne da ljudski živjeti. Tatjana Šuput ne idealizira svijet oko sebe. Naprotiv. Ali svojim dramama zagovara život u njemu i njemu usprkos.“
I upravo na potonjoj rečenici Tatjana Šuput izgrađuje dramski svijet u drami prikazanoj na pozornici osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Nema predaje koliko god svakodnevica bremenita bila. Ironija nam preostaje, smijeh je ono razlikovno svojstvo koje nam nikakvo bestijalno okružje ne može oduzeti. S namjerom su prikazani polu ili nikako obrazovani poluinteligenti, svaštari, mediokriteti u tmurnom i kaljužnom, korumpiranom okružju koje je u nemogućnosti producirati išta svrsishodnije, praktičnije i umnije. Kako je samo genijalan bio Janko Jurković prije stoljeća i pol gradeći svoga Pavla Čuturića zadržavajući ton odobravanja i obrazlaganja svih lucidnih, nedoraslih nastojanja tog poluobrazovanog poluinteligenta za koje nije imao nikakva uporišta. Prava je šteta što i naša dramatičarka, poput Jurkovića, ne izlazi u razrješenju iz te glumljene zabavljačke ozbiljnosti čime bi osnažila dopadljivost, tada, nenametljive komike. Prešla na kraju u nehinjenu ozbiljnost nepristranog suca i kritičara. Tada bi dopisali tragi uz grotesku, uravnotežilo bi se komično u tragičnom, ne bi vidljivima ostale isključivo posljedice osrednjosti koje smo i sami dionici.
No, to neometano smijanje u prilog ide mladim glumcima, ponajboljim izdancima osječke Umjetničke akademije: Katici Šubarić, Majklu Mikoliću, Luki Juričiću, Franji Tončiniću i Peđi Gvozdiću koji su se mogli nesputano zabavljati na sceni, pokazujući i svoja pjevačka, plesna i recitatorska umijeća. I u ovoj svojevrsnoj inicijaciji, zadovoljili su svi od reda. Ogromno iskustvo u sličnim projektima redatelja i izvanrednog kazališnog pedagoga Roberta Raponje nije davalo mogućnost da ćemo gledati isprekidana, nesuvisla i razjedinjena dramska lica ma koliko mlado-nadobudni glumci bili.
Željno iščekujemo nadolazeće produkte novoutemeljene male scene u Osijeku za kojom smo čeznuli u mnogim tekstovima, a u kojima će glumačka umijeća akademijinih gojenaca biti stavljena i na veće kušnje, upravo u trenucima kada se svi zajedno uspijemo oteti tom hinjenom odobravanju sveobuhvatne učmalosti.
© Ivan Trojan, KULISA.eu, 15. studenoga 2010.
Piše:

Trojan