San ili java?
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Hans Christian Andersen, Djevojčica sa žigicama, red. Aleksandra Colnarić (prema režiji Dubravke i Marina Carića)
-
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku obnovilo je predstavu Djevojčica sa žigicama Hansa Christiana Andersena, prema scenariju i režiji Dubravke i Marina Carića. Izvedba je postavljena u spomen desetogodišnjice smrti Marina Carića (1947-2000), a obnovljenu verziju potpisuje Aleksandra Colnarić koja i nastupa u glavnoj ulozi Djevojčice sa žigicama. Predstava je bila iznimno uspješna kod publike – doživjela je 359 izvedbi, a nagrađena je brojnim nagradama (29. Međunarodni festival kazališta lutaka PIF, Zagreb, nagrada za najbolju predstavu u cjelini, 1. susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade ASSITEJ, Opatija, nagrada za posebno umjetničko dostignuće, 16. susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, Osijek, nagrada za najbolju predstavu u cjelini, nagrada za najbolju režiju, nagrada za najbolju glazbu te Hrvatsko društvo dramskih umjetnika – nagrada za najbolju predstavu za djecu i mlade).
Tužna i emotivna priča otvara se scenom dječje sobe u kojoj Djevojčici (Sara Erdeljić, ostale alternacije su Nera Ivković, Ruana Turkalj i Anamartina Vračić) na uglavlje dolazi Sanak (Ivica Lučić) i odvodi je u svijet snova. Naslonjač, lutke, cijela soba oživljava i scena se transformira u ulice izmišljenog grada na kojima se lutka – Djevojčica sa žigicama – grčevito bori za egzistenciju pokušavajući prodati žigice kako bi pomogla svojoj siromašnoj obitelji. Međutim, u gradu nailazi na podsmjeh i nasilje bešćutnih ljudi koji se poigravaju s njom i ne žele kupiti žigice. Promrzla i umorna, Djevojčica sa žigicama sjeda u kut između dvije kuće ne znajući kako dalje. U tom trenutku pojavljuje se lutkina vlasnica, Djevojčica koja joj paljenjem žigica dočarava prekrasne slike (toplu peć, bogatu trpezu, božićno drvce…). Kada i posljednja žigica ugasne Djevojčica sa žigicama ugleda zvijezdu kako pada s neba i pojavljuje se pokojna baka koja ju uzima k sebi na nebo. Izvedba završava transformacijom scene grada u dječju sobu gdje san završava i sve se vraća na svoje mjesto.
Marin i Dubravka Carić domišljato su kreirali inscenaciju oslanjajući se na prenošenje priče pokretom (koreografija Zage Živković), gestom, glazbom (Igor Savin) i tek ponekom naznakom verbalnog iskaza omogućavajući tako ovoj izvedbi jednu vrstu geografske neograničenosti, istovremeno olakšavajući djeci koncentriranost i praćenje događanja na sceni jer značenja proizlaze iz događanja. Zanimljiv je i način na koji su Carići tužnu priču zaogrnuli plaštom sna Djevojčice kako bi umanjili potresni efekt na djecu u publici. Zanimanje djece zaokupilo je idejno rješenje uporabe različitih lutaka i lutkarskih tehnika (gigantske-lutke koje su se iznimno svidjele djeci i naglasile atmosferu izgubljenosti Djevojčice sa žigicama u svijetu velikih, štapne, javajke, ručne, crni teatar…) dvojca Carić, naglašavajući radnju maštovitom likovnošću, a za čije ostvarenje je odgovoran Željko Zorica. Scenografska i kostimografska rješenja (Mirjana Zagorec i Željko Zorica) vrlo su praktična te omogućuju nesmetano kretanje ansambla, protočnost radnje i brze izmjene scena jer se svi dijelovi scenografije mogu brzo pomaknuti, preklopiti i zamijeniti drugima, a istovremeno se ne narušava likovnost odgovarajuća dječjoj mašti koja upotpunjuje priču.
Jednako tako, glumačko – lutkarski ansambl u sastavu Aleksandra Colnarić Ivica Lučić, Lidija Helajz, Inga Šarić, Tihomir Grljušić, Snježana Ivković, Mladen Vujčić, Areta Ćurković i Zoran Grkinić te Sara Erdeljić, Anamartina Vračić, Nera Ivković i Ruana Turkalj u ulozi Djevojčice uspješno je obavio svoj posao usprkos težini koju je redateljska zamisao izvedbe nosila i dočarao svijet sna koji su djeca bez daha pratila. Posebno treba istaknuti Aleksandru Colnarić i Ivicu Lučića čija animacija odiše preciznošću i odnosom animatora i lutke u kojem animatori niti u jednom trenu ne narušavaju scenski integritet i nastup lutke kao glavnog lika.
Zamjerka izvedbi odnosi se na poprilično nejasan kraj, kojih zapravo ima tri. U prvom slučaju Djevojčica sa žigicama odlazi u nebo s bakom i svijetla se gase, međutim nakon par trenutaka svijetla se ponovno pale i na scenu dolazi Djevojčica koja uzima lutku i odlazi sjesti u kut, što ponovno izgleda kao kraj te na pravom kraju Djevojčica lutku vraća u sobu, sve se vraća na mjesto i izvedba završava. Djeca u publici, a i roditelji bili su poprilično zbunjeni ovakvim konceptom ne mogavši se nakon dva propala pokušaja aplauza odlučiti za pljesak na stvarnom kraju. Jednako tako, pojedine nasilne scene nisu bile potrebne ovoj izvedbi. Djeca rastu i razvijaju svoj karakter oponašanjem odraslih i svijeta koji ih okružuje. Trebaju li onda u kazalištu gledati kako zli čiko podiže Djevojčicu sa žigicama s poda i mahnito je trese pola minute, a zatim je pokušava šutnuti? Kazalište je čaroban medij koji može na razne načine pokazati bešćutnost ljudi bez izravnog nasilja pa zašto onda pribjegavamo banalnim primjerima istog na sceni?
Djevojčica sa žigicama kultna je Andersenova bajka koja u ovakvom redateljskom konceptu, usprkos sitnim nedostatcima, ispunjava dvojaku funkciju. Prva je kršćanska poruka o samilosti prema bližnjem u nevolji i manifestacija milosti Božje prema istima – što se može percipirati kao java. Druga je puka zabava za djecu koja uživaju u scensko tehničkim i lutkarskim efektima u bajkovitom svijetu snova jedne djevojčice. Prihvatili ovu izvedbu kao san ili javu djeca će otići kući obogaćena bajkovitim kazališnim iskustvom.
© Alen Biskupović, KULISA.eu, 22. studenoga 2010.
Piše:

Biskupović