Bjelo runo crne ovce
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Livija Kroflin, Betlehemska crna ovca, red. Lidija Helajz
-
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, premijernu je izvelo Betlehemsku crnu ovcu Livije Kroflin, a u režiji Lidije Helajz. Izvedba je realizirana u koprodukciji s Kazalištem lutaka iz Zadra (gdje je igrokaz praizveden 1995. u režiji Dražena Ferenčine) koje je osječkom kazalištu ustupilo lutke i scenografiju (ginjoli i štapne lutke Mojmira Mihatova).
Priča o rođenju Isusa prezentirana je publici na zanimljiv način kroz život jedne obitelji ovaca. Glavni lik, Ružica (Areta Čurković), vesela, znatiželjna i razigrana crna ovčica, često izluđuje brata Janka (Mladen Vujčić), sestru Janicu (Snježana Ivković) i Mamu Ovcu (Inga Šarić) neprestano tražeći pravdu i pokušavajući pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Pri tome ne strepi niti od roditeljskih kazni, niti od opasnosti koju predstavlja opasna Zmija (Inga Šarić), gladna mlade janjetine. Kada Ružica sretne Josipa i Mariju koji su se uputili u Betlehem na prebrojavanje ljudi koje je naredio „ljudski ovan predvodnik“, kako ga naziva Ružica, učiniti će sve u njenoj moći da ima pruži toplo prenoćište. Mala, hrabra ovčica pronaći će im pećinu gdje će se skloniti, dovesti će Volića koji će ih grijati, oglušiti će se na roditeljska upozorenja i izići će hrabro u mrklu noć suprotstavljajući se zloj Zmiji samo kako bi ugrijala malo „ljudsko janje“, koje se iz njoj neobjašnjivog razloga rađa bez runa pa će mu „sigurno biti hladno“. Predstava završava ošišanom Ružicom (darovala je svoje runo Isusu) i povorkom Sveta tri kralja koji se dolaze pokloniti Isusu, a goloj Ružici više nije hladno jer ju iznutra grije milost Božja.
Livija Koflin ispričala je priču staru dvije tisuće godina, okarakteriziranu jasnom porukom o dobroti i samilosti koja je čini svevremenom i uvijek poželjnom u svijetu dječjih kazališta. Kada tome još dodamo i jezičnu duhovitost primjerenu dječjoj razini (Janko uspoređuje Ružicu s devinom kakicom, Herod je ljudski ovan predvodnik), tradicionalne Božićne pjesme, veselu i razigranu ovčju obitelj te dramski zaplet koji se rješava na pozitivan način – svrha je teksta ispunjena. Dramskoj atmosferi i zadržavanju koncentracije djece pridonosi i jednostavna, ali uvjerljiva scenografija – paravan od jute na kojoj se cijela radnja odvija i koju lutkari u potpunosti iskorištavaju (igraju iza nje, na njoj, u rupama ispred nje…) tvoreći tako maštovit i zaigran ovčji svijet. Jednako tako opravdana i uvjerljiva je i likovnost lutaka (radnja se odvija u pustinjsko planinskoj okolini Betlehema) na kojima se očituje zub vremena, ali to ne smeta dramskoj atmosferi, nego samo na trenutke estetski umanjuje doživljaj izvedbe. Glazba Davora Grzunova uspješno se uklapa ispreplićući dječje pjesmice s tradicionalnim Božićnim napjevima na što djeca izvrsno reagiraju uključujući se u izvedbu pjevanjem i ritmičkim pljeskom.
Unatoč tomu, predstava ima dva problema. Prvi je redateljski koncept. Naime, originalni tekst Livije Kroflin cjelovita je i zaokružena kreacija sa svima elementima neophodnim za dječju lutkarsku predstavu: od jednostavne, ali djeci primjerene i razumljive radnje, dramskog razvoja koji naglašava i dodatno podcrtava bitne poruke, trenutaka komunikacije lutkara s djecom strateški raspoređenih po scenama pa sve do pozitivnog završetka koji još jednom naglašava bitne poruke i zaokružuje priču. Dramaturške intervencije u tekst (koje uz to nisu potpisane što dovoljno govori o odnosu prema autoru kojeg se smije mijenjati i kratiti čak i bez napomene tko je to napravio), pokazale su se u potpunosti neopravdane. Izbačene su važne scene: one koje produbljuju karakterizaciju likova (scena s Volićem u kojoj Ružica uz duhovite opaske i prisjećanje dobrih djela iz prošlosti ocrtava svoj samilosni karakter), one koje otvaraju još veće mogućnosti komunikacije s publikom (scena susreta Ružice i Zmije u kojoj se one naizmjenično pojavljuju na sceni pri čemu publika treba navijati za ovcu i pomagati joj), a što je najvažnije izbačen je originalni kraj u kojem se nesebično dobro nagrađuje konkretnom nagradom, zlatnim runom.
Drugi problem predstave je neujednačen ansambl koji je izgledao kao da nije uvježban do kraja, jer dok Mladen Vujčić i Snježana Ivković poštuju i korektno odrađuju sve norme lutkarske struke, Inga Šarić animira svoje lutke površno i nespretno. Najveće iznenađenje je loša izvedba Arete Čurković, dokazane i talentirane članice ansambla u čijim smo kreacijama dosad uvijek uživali, a koja je na premiejrnoj izvedbi iznenađujuće bila najslabiju točku.
Neopravdano kraćenje izvornika te problemi neujednačenosti ansambla koji su se mogli riješiti uvježbavanjem narušili su tako cjelovitost i kompaktnost scenske radnje, a sve to rezultiralo je nepotpunim dojmom i neuspjehom potpunog prenošenja glavne poruke teksta. Najnelogičniji redateljski potez vjerojatno je scena u kojoj crna ovca Ružica pokriva Isusa sa svojim oštriganim runom bijele boje na što su odmah reagirala djeca u publici premijerne izvedbe! Odrasli još i mogu pronaći razna tumačenja za nova čitanja, ali pronicljivim i beskompromisnim dječjim glavicama bijelo runo crne ovce jednostavno je samo vrlo vidljiva – greška!
© Alen Biskupović, KULISA.eu, 29. studenoga 2010.
Piše:

Biskupović