Kako ansambl spašava predstavu

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Lada Martinac Kralj, Tajna Krpen kralja, red. Lawrence Kiiru

  • Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Lada Martinac Kralj, Tajna Krpen kralja, red. Lawrence Kiiru

    Četvrta ovosezonska premijera Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, Tajna Krpen kralja, realizirana je u suradnji sa Scenom Martin Hrvatskog doma Vukovar. Tekst, nastao po motivima narodnih pripovjedaka iz zbirke Zlatni prag koje je sakupio i obradio Balint Vujkov (hrvatski književnik rodom iz Subotice), napisala je Lada Martinec Kralj, dok režiju potpisuje Lawrence Kiiru (rodom iz Kenije, koji je diplomirao režiju na zagrebačkoj ADU, a osječkoj je publici poznat iz predstave Brončani kotlić, 1997).

    Ivičina (Mladen Vujčić) avantura započinje u ranom djetinjstvu. Kako je neprestano plakao otac ga je smirivao pričom o Krpen kralju (Tihomir Grljušić) i obećanjem da će dobiti njegovu kćer Milku (Snježana Ivković) za suprugu. Kada je Ivica izrastao u mladića u snu mu se javi glas koji ga obavijesti da je vrijeme da krene u potragu za Milkom pri čemu ga prati Mačak (Đorđe Đukić) – Ivičina veza sa životinjskim svijetom. Nakon raznih susreta sa šarolikom paletom likova – Kravom (Aleksandra Colnarić), Šaranom, Patkom (obje uloge tumači Snježana Ivković), Ivica otkriva veliku tajnu Krpen kralja, pobjeđuje zlu vješticu (Kumu, pogana joj duša) i biva nagrađen za svoju upornost, trud i hrabrost – Milka i on se vjenčaju, a Krpen kralj je spašen iz zatočeništva.
    Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Lada Martinac Kralj, Tajna Krpen kralja, red. Lawrence Kiiru
    Odabir tekstualnog predloška Lade Martinec Kralj pokazao se kao pun pogodak. Priča je logična, jasna, neopterećena dubokim filozofskim porukama neprimjerenim dječjem uzrastu. Redatelj je znalački iskoristio prilike za komunikaciju s djecom u publici koristeći se dvama pripovjedačima koji nas uvode u priču, a sudjeluju i kao likovi u priči. Njihovo izlaženje i ulaženje u priču te ironijski komentari ne narušavaju tijek radnje, čak štoviše – čine ga zanimljivijim te pridonose održavanju pažnje. Uz sve to za pohvalu je i izostanak često prisutnog nasilja u dječjim predstavama te prilagođenost teme i izričaja (jezična savjetnica Alma Vančura) dječjem uzrastu s humorom na koji podjednako dobro reagiraju i djeca i odrasli. Podršku svom uprizorenju redatelj je dobio i u minimalističkoj scenografiji (Boris Sekulić) koja odgovara slavonskom području (sjeno, špaga, drvo), dopušta nesputanu razigranost scene i omogućava maštanje publici koja nije ograničena zadanom scenografijom. Na scenografiju se jednako uspješno nadovezuje i ritmična glazba (Ivica Duspara) s daškom afričke tematike.

    Uz sve ove pozitivne elemente, izvedba ima i nekoliko negativnih koji su posljedica nedosljedne redateljske koncepcije. Sam redatelj naglasio je kako je u predstavi želio povezati Slavoniju i Afriku. Izvedbu je doista geografski i smjestio u Slavoniju (likovima, hranom, pićem, izrazima…), ali je povezivanje s Afrikom ostalo samo na površnoj i mehaničkoj upotrebi afričkih maski (životinjskih i ljudskih) nakalemljenih na slavonsko okruženje. Drugi je problem nedosljednost u uporabi maski. Prije nego na sceni počne sama radnja priče, stvarni likovi (bez maski) uvode u nju dajući kratko objašnjenje o Ivičinu djetinjstvu i razlozima zbog kojih će poslije krenuti u potragu za Krpen kraljem. Trenutak kada glumci stave maske označava prijelaz u izmaštani svijet i početak priče o Krpen kralju. Međutim, prijelaz iz stvarnog svijeta Pripovjedača u izmišljeni svijet priče poprilično je zakompliciran.
    Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Lada Martinac Kralj, Tajna Krpen kralja, red. Lawrence Kiiru
    U uvodu Pripovjedači već glume Ivičina oca i majku, ali bez maski, a sam Ivica se ne pojavljuje, onda predstavljaju Ivicu kao lik, također bez maske, a poslije su ti njihovi likovi naznačeni upravo nošenjem maski. Osim toga, maske (Boris Sekulić) su poprilično nepraktične pa glumci imaju problema s njihovim padanjem i(li) rotiranjem oko glave. Nedorečenost režijske vizije očituje se i u sceni kada Ivica i društvo svladaju Kumu i zatvore je u drvo. Kako Kumu glumi Areta Čurković, koja je ujedno i Pripovjedačica, redatelj ju je želio vratiti na scenu kako bi završio priču. Pripovjedačica se zato javlja iz drveta i moli društvo da ju oslobode jer je nju zapravo Kuma pretvorila u sebe. A gdje je onda zapravo Kuma? Znači da nikada nije ni bila svladana. Kako je onda razbijena Kumina čarolija koja oslobađa Krpen kralja i kćer?

    Nedosljedno su riješeni i životinjski likovi, jer Mačak ponekad hoda, a ponekad je na sve četiri noge, Krava hoda samo na dvije noge, Šaran također hoda i nije ograničen vodom kao svojim prostorom već se kreće po sceni zajedno s Kravom, dok je jedino Patka Snježane Ivković kreirana vrlo uspjelom glumačkom transformacijom u pokretu i glasu upravo iz zadanosti životinjskog lika koji predstavlja. Glumački je ansambl i najveći adut predstave koji je još jednom u cijelosti opravdao povjerenje svoje publike demonstrirajući dječju zaigranost i entuzijazam na sceni. Uz Snježanu Ivković posebno treba istaknuti veselu i energičnu Aretu Čurković (usprkos ozljedi noge) i Ivicu Lučića koji u ovoj izvedbi pleše, pjeva, glumi, izvodi akrobacije, autor je stihova, a sve to radi na jedan dječački razigran način.

    Tajna Krpen kralja primjer je kako energični, radišni, zaigrani i glumački afirmiran ansambl može spasiti izvedbu unatoč redateljskim proizvoljnostima i nedorečenostima. Razigrani ansambl praćen ritmičnom glazbom, pjevanjem i humorom prilagođenim dječjem uzrastu te lijepa priča zaokružena dobrom porukom rezultirali su na kraju još jednom uspješnicom koja će zasigurno osvojiti srca mlade osječke publike.

    © Alen Biskupović, KAZALISTE.hr, 13. travnja 2011.

Piše:

Alen
Biskupović