Široki raspon komedije

32. dani satire, Zagreb: Mambo Italiano Roberta Raponje i Tartuffe Egona Savina

• Trideset i drugo izdanje Dana satire zagrebačkoj publici ponovno podastire na uvid reprezentativne uzorke smijeha na hrvatskim i susjedskim pozornicama, u selekciji Hrvoja Ivankovića koji s obzirom na izbor nije mogao odviše komplicirati s koncepcijom. Na festival tako dolazi gotovo svaki proplamsjaj društveno angažirane komike koji se na ovim prostorima zatekao u minuloj sezoni, bez želje i mogućnosti da se izabrani materijal podredi čvrsto definiranom misli vodiljom. Prvi dio festivala protekao je u znaku Držića, u rasponu od glumačke zaigranosti Juvančićeva Skupa iz HNK Split do radikalne redateljske koncepcije Prohićeva Dunda Maroja iz HNK u Zagrebu. Prikazan je i uvjerljiv izbor hitova trenutne zagrebačke ponude, u kojem predstave Teatra Exit, Kerempuha i Gavelle pokazuju kako je riječ o projektima koji mogu izdržati pritisak međunarodne konkurencije na ovakvom festivalu. Glumačka bravuroznost Kauboja, oštri društveni žalac Metastaza te zaigrana ali nenametljiva Strelecova režija Četvrte sestre predstavljaju pozitivniju stranu aktualnog zagrebačkog repertoara koju je lijepo vidjeti skupljenu na jednom mjestu. Izvan Zagreba i Držićevih skuta, Dani satire ugostili su i dvije među sobom potpuno različito zamišljene predstave, Mambo Italiano Roberta Raponje i Tartuffea Egona Savina, koje uvjerljivo svjedoče o rastezljivosti selekcijskog kriterija na ovakvom tipu festivala.
  
  Mambo Italiano veliki je inozemni kazališni hit kanadskog Talijana Stevea Galuccija, o tektonskim poremećajima koje u petrificiranu, gotovo plemensku talijansku zajednicu u Kanadi unese protagonistov coming out, odnosno objava vlastite homoseksualne orijentacije. Laganu, mjestimice stereotipnu i površnu komediju koja se trudi imati i melodramatskih akcenata, na scenu u Hrvatskoj postavlja Robert Raponja, i to u svojevrsnoj svejadranskoj koprodukciji Hrvatske kazališne kuće Zadar, Gradskog kazališta mladih iz Splita i Udruge Ferr iz Pule. Predstava je to koja poput teksta po kojem nastaje nema pretenziju ozbiljnije zagrepsti ispod površinskog sloja tematiziranog problema, nego solidnim glumačkim kreacijama stare škole priča toplu, gorko-slatku priču namijenjenu publici nenaviknutoj na veliki kazališni izbor. Srčanost glumačke izvedbe u takvoj predstavi podnošljivom čini i konvencionalnu i nemaštovitu Raponjinu režiju te nedostatak hrabrosti da se studioznije uđe u pitanja slobode pojedinca naspram diktature naslijeđa. Glumački su tako posebno dojmljivi Hrvoje Zalar u opuštenoj i s mjerom osmišljenoj ulozi protagonista Angela, Mirko Šatalić kao šarmantni pater familias Gino te Jasna Ančić u ulozi goropadne udovice Line, čija pojava na sceni svaki put rezultira salvama smijeha.
  
  Tartuffe u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda još je jedna predstava te kuće u kojoj Egon Savin reinterpretacijom klasičnih predložaka stvara komade koji na izravan način stupaju u polemičan odnos s vremenom u kojem nastaju. Nakon djela Shakespearea, Ostrovskog i Nušića, koja su sva u srži imala motiv pucanja međuljudskih odnosa zbog žudnje za materijalnim, na red je došao i Moliere, i to s Tartuffeom čija je tema licemjernog gaženja preko leševa u borbi za novcem danas aktualnija no ikad. Posebno je zanimljivo da Savin nikad nasilno ne osuvremenjuje klasike kojima se bavi, ni jezikom, ni kostimom, ni režijskim intervencijama. Tartuffea iznimno vješto dramaturški krati na filmskih sat i pol, zadržava glumački lako govorljiv i životan stihovani prijevod Sime Pandurovića u lektorskoj obradi Ljiljane Mrkić-Popović te stvara poletnu i dinamičnu predstavu čija se suvremenost ponajviše očituje u završnoj sceni predstave, bez često ironično impostirane kraljevske intervencije.
  
  Rasplet po kojem Tartuffe ostaje vlasnikom Orgonove kuće nije nešto posebno originalno; Violić je Orgona jednostavnom zamjenom lica i replika slao u zatvor još pred više desetaka godina, ali Savin uspijeva u klimaksu predstave postići vrlo uvjerljivu presliku aktualnih tajkunskih priča iz svakodnevice koja nas okružuje. Tartuffe s besprijekornom frizurom na balkonskom prozoru gleda u daljinu, gospođa Pernelle u gotovo fanatičnom zanosu salutira iz prizemlja, a Orgon završava predstavu jezivom preobrazbom iz kršćanske empatije u bezbožnu apatiju: "Ne za mene više nema dobrih ljudi, pred svima će od sada užas da me mori. Spram njih ću biti od đavola gori." Nemoćni bijes je privilegija siromašnih, a Tartuffe je na svom balkonu previsoko da bi uopće zamijetio Orgonov impotentni očaj.
  
  Beogradski Tartuffe plijeni i sjajno obavljenim glumačkim poslom. Boris Isaković je briljantan Orgon, gotovo dječje zagledan u svoga štićenika, podjednako uvjerljiv u jalovom vježbanju strogoće s ukućanima i u fanatičnom izigravanju budale pred Tartuffeom. Dragan Mićanović u naslovnoj ulozi osmislio je autentičnu studiju perfidnog zločinca bez ikakve karikaturalnosti i s puno smisla za komički potencijal uloge, a Anita Mančić sjajno je parirala Isakoviću životnom i energičnom Dorinom.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 16. lipnja 2008.

Piše: