Humor bez slojevitosti značenja

4. Gumbekovi dani, Zagreb, 15. – 27. ožujka 2011.: Glumačka družina Histrion, Ivan Goran Vitez, Mjehur od sapunice, red. Ivan Goran Vitez

• Mjehur od sapunice je prevladavajuće satiričan prikaz nastanka tipičnog proizvoda jednog od danas najpopularnijih medijskih fenomena – televizijske sapunice. Pozornica predstavlja prostor iza scene televizijske proizvodnje, djelujući poput nakupine ostataka uredskog namještaja i tako jasno ukazuje na jadno naličje televizijske serije koja bi svojim blještavilom trebala potaknuti žuđeni eskapizam što većeg broja gledatelja. Tu su zvijezda serije, ugledna tridesetdevetogodišnja glumica Vjekoslava Lovrek koju tumači Sanja Marin, mladi protagonist Mislav Poljak (Ivan Glowatzky), nesvršeni student prava koji godinama bezuspješno pokušava položiti prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti, te šminkerica Mima (Iva Visković) koja kaže da bi željela upisati studij producenture. Uskoro im se priključuje i tek angažirani veteran Gordan Kos (Ivica Zadro), nekada slavni glumac koji je nakon utapanja u alkoholu potonuo i u zaborav, pa glumačko umijeće koje još uvijek posjeduje prodaje izvodeći monodrame po provincijskim mjestima. Povremeno se pojavljuje i čovjek koji drži sve konce u rukama, mladoliki tajkun u usponu i producent serije Renato Janković (Ivica Pucar), koji se počeo baviti filmom kao raznosač cateringa.
  
  Ivan Goran Vitez s tim relativno malim brojem likova uspijeva stvoriti uvjerljivu sliku načina kako se radi televizijska sapunica i s kojim ciljevima, a dodatna su vrijednost i nekoliko satiričkih aluzija na današnju političku situaciju te često ironičan odnos prema čitavoj toj nekada prezrenoj, a danas ne samo popularnoj, nego i medijski i sociološki s posebnom pozornošću tretiranoj vrsti televizijskog zabavljaštva. Vrhunac te ironije trenutak je kada veteran Kos u ulozi suca i Lovrek kao državna tužiteljica sjajno odigraju scenu sukoba (u koju su upetljane i napetosti iz njihove davne ljubavne veze), a producent odlučuje tu scenu kao predobru izbaciti jer zbog njihove glumačke atraktivnosti gledatelji neće obratiti pozornost na namještaj sponzora.
  
  Paradoksalno je, međutim, da – doduše iz drugih razloga – niti Vitez kao autor ne pruža svojim glumcima veće mogućnosti za iskazivanje kompleksnijih interpretativnih mogućnosti. Njegovi su likovi gotovo jednodimenzionalni kao ilustracija pojedinih negativnih elemenata sapunice. Doduše, takvi tipizirani likovi mogu vrlo dobro i osmišljeno funkcionirati u komediji situacija, što dokazuju i pojedini prizori Mjehura od sapunice. Međutim, Vitez ih povremeno razbija dramskim scenama za koje su ipak potrebni nešto složeniji likovi. Pritom nažalost ne koristi dovoljno niti one elemente fabule koji su mogli pomoći u tu svrhu.
  
  Nekadašnja ljubavna veza Lovrek i Kosa koja je očito završila teškim svađama mogla je inicirati kompleksnije odnose dvoje glumaca, ali je ostala samo još jedan razlog više da ona iskaljuje bijes zbog svog nezadovoljavajućeg profesionalnog statusa (a vjerojatno i privatnog života), dok je njemu to samo dodatak općoj životnoj rezignaciji. Zato Sanja Marin tijekom predstave uglavnom samo gradira stupnjeve nezadovoljstva protagonistice, a duhovito zlobnim i ironičnim primjedbama zabavlja gledatelja dok puni raspon glumačkog umijeća prokazuje tek u jednoj sceni u kojoj se potpuno mijenja nakon što joj je uručen otkaz. U cjelini predstave ipak individualna tragedija nesimpatične osobe ostaje prvenstveno ilustracija kako sapunica uništava ljude. Najkompleksniju i glumački najdojmljiviju ulogu ostvaruje Ivica Zadro koji kao ostarjeli glumac svaku općenitu naznaku nekadašnje slave i alkoholizma do sadašnje borbe za preživljavanje koristi za indivualizaciju i složeniju karakterizaciju glumca u godinama.
  
  Niti situacija u kojoj šminkerica glumi djevojku mladog protagonista da ga ne bi proglasili homoseksualcem ne stvara nimalo složeniji odnos niti nešto pridonosi snažnijem profiliranju tih likova. Zato Ivan Glowatzky tek potencira karikaturalnost umišljene i praznoglave instant zvijezde, a suzdržanost kojom Iva Visković tumači šminkericu funkcionalna je kao kontrast ostalim likovima, a i priprema za obrat u kojem ona na kraju otkriva prave motive svojih postupaka. Ivica Pucar uspjelo ostvaruje svima prepoznatljivu karikaturu novopečenog, primitivnog bogataša koji ima tek jednu individualiziranu crtu – jak naglasak Dalmatinske Zagore, a i to je ilustracija još jedne teze, one kako su dojdeki uništili Zagrepčane.
  
  Zbog takvog pristupa i tekst i režija, a i glumački ansambl vrlo dobro funkcioniraju u nizu duhovitih i satiričnih prizora koji glavninu predstave usmjeravaju prema komediji, što će zasigurno privući brojne zadovoljne gledatelje koje će zaintrigirati i parodiranje popularnog fenomena. Ipak, ne samo tekst Ivana Gorana Viteza u programskoj knjižici, nego i stanovit broj ozbiljnih i dramskih scena ukazuju kako su pretenzije autora išle prema tome da način proizvodnje televizijskih sapunica bude zrcalo sustava našeg suvremenog društva i odnosa u njemu. Za razliku od njegova vrlo uspjelog filma Šuma summarum u kojem je team building u spoju s mješavinom nekoliko žanrovskih obrazaca postao doista efektna i vrlo kritička slika današnjice, Vitez u Mjehuru od sapunice nije zabavi dodao i takvu slojevitost značenja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. ožujka 2011.

Piše: