Parovi, parovi

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Sanja Ivić, Osobne stvari, red. Zvonko Ilijić

  • Prije nekoliko desetaka godina, manji hrvatski gradovi hrpimice su ostajali bez svojih kazališta – zgrade su ostajale u domeni zadovoljenja kulturnih potreba, ali kazališni su ansambli raspuštani. Sada dolazi do obrnutog procesa, pa se u postojećim dvoranama, najčešće pri Centrima za kulturu, uspostavljaju profesionalne kazališne produkcije. Postoje uglavnom sva nužna tehnička postrojenja (jer je sačuvana amaterska ili gostujuća kazališna scena), postoji i redatelj (nerijetko voditelj Centra ili kazališne družine), ali nema glumaca (nema još). Pa, budući smo svoji – nagovore se glumci da nastupaju u malim lijepim dvoranama ispunjenim željne publike, dogovore se dodatna gostovanja ili turneje i tako nastane profesionalna kazališna produkcija.

    Lijepo zdanje namijenjeno Pjevačkom društvu Zora u središtu Karlovca oduvijek se zvalo Zorin dom, a odnedavno ga poznajemo i pod nazivom Gradsko kazalište Zorin dom. Sredinom svibnja proizvedena je u njemu prva profesionalna vlastita produkcija, a odabrana je komedija Osobne stvari koju je prema Cowardovom predlošku zgodno uobličila Sanja Ivić (čak i početak jako nalikuje virovitičkoj inačici). Priča je poznata – dva bračna para dolaze na obalu mora na bračno putovanje, na terasi otkrivaju da su dvoje od njih prije bili par, stvari se zapetljavaju akcijama poduzetnog i neljubaznog konobara, tuča dovodi do razrješenja… Uglavnom, priča jednostavna, no ipak zahtjevna u svojoj izvedbi.

    Uzbuđenje koje su izazvali glumci zagrebačkih kazališta među publikom (uglavnom ženskom jer su tu večer dečki gledali naše kao odlično guraju loptu) kada su ih smjestili u razne televizijske serije ubrzo je zamijenilo živo praćenje događanja, jer su to odreda sjajni glumci – izvanredne Ksenija Pajić i Matija Prskalo, vrlo dobar Željko Šestić, malo previše sputan Zijad Gračić i prekarikiran Mladen Čutura (ali on se najviše svidio). Pojedine scene su bile domišljato iznijansirane, no ima u predstavi nespretnosti koje bih pripisala redatelju Zvonku Ilijiću. Naime, nužno je za uravnoteženost predstave da se točno zna početna i završna točka, te put kojim se želi ići. Zapravo je šteta da jedna simpatična priča uz darovite interprete bude tako šlampavo organizirana. Zato bih ja sugerirala veseloj petorki da se prisjeti svega što zna i uzme posao u svoje ruke. Za dobrobit publike – posebice tamo gdje će im se jako veseliti…

    © Olga Vujović, KULISA.eu, 16. lipnja 2008.

     

Piše:

Olga
Vujović