Napad vrtoglavice

Gostovanje: Slovensko mladinsko gledališče, Ljubljana; Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna, red. Diego de Brea (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Kada se gleda iz Zagreba, gdje su se gotovo dva desetljeća s vrlo malo izuzetaka u kazalištu ustrajno izbjegavali klasici, domaći i svjetski, čini se da je jedan od najzahtjevnijih među njima Fjodor Mihajlovič Dostojevski na različite načine uvelike prisutan na velikim pozornicama u Sloveniji. Prije nekoliko sezona imali smo prigodu na gostovanju Drame Slovenskoga narodnoga gledališča iz Ljubljane u GDK Gavella pozdraviti predstavu prema romanu Idiot u režiji Mile Koruna, s Jernejem Šugmanom kao Rogožinom, izvedenu sintezom najbolje tradicije i suvremenih postupaka scenske montaže. Prije toga, devedesetih, kada je redatelj Tomaž Pandur bio na vrhuncu, hodočastilo se u Maribor na veličanstveni kolaž visoko estetiziranih dinamičnih scenskih slika iz opusa F. M. Dostojevskoga koji se izvodio na način blistave igre svjetla i zvuka s akrobatski i plesno virtuoznim glumcima (poput Livija Badurine, danas člana HNK-a u Zagrebu, koji se isticao među njima) u maštovitim promjenama prizora i predočavanju neugasla sjaja minulih epoha, što je raskošnom maštovitošću u ono vrijeme imalo i međunarodni odjek. A sada je trodnevno gostovanje Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane u Zagrebačkom kazalištu mladih zaključila predstava Zločin i kazna, jedna od najigranijih drama po Dostojevskome, piscu koji (osim u ranoj mladosti) nije pisao drame, ali je u svojoj prozi Zapisi iz mrtvoga doma ostavio svojevrsnu, jednu od najljepših, himnu kazalištu, dok danas mnogi njegovi romani i novele imaju svoje kazališne i filmske inačice.
  
  Slovensko mladinsko gledališče izraslo je iz kazališta za djecu, koje od osamdesetih godina sve više poprima novu fizionomiju sve intenzivnije, između ostaloga, njegujući s jedne strane takozvani fizički teatar, s druge izražajnu inovativnost i nekonvencionalni društveni angažman s naglašenim otporom prema istrošenim modelima u društvu i kazalištu. Na različite načine u njemu se okušao niz redatelja mlađe i srednje generacije, a glumački ansambl stekao glas jedinstveno povezana kolektiva sastavljena od snažnih osobnosti. Još uvijek među njima jednako suverena možemo susresti glumačka lica iz vremena prvih susreta s tim kolektivom (u Zločinu i kazni Sandi Pavlin (Marmeladov) i Olga Kacjan (mati Raskoljnikova)). Redatelj, scenograf i oblikovatelj svjetla Diego de Brea (1969) poznat je publici Festivala svjetskog kazališta kada je 2007. na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih Slovensko mladinsko gledališče u njegovoj režiji izvelo Sumrak bogova, predstavu nadahnutu scenarijem i filmom redatelja Luchina Viscontija o rađanju nacizma.
  
  Sličnu važnost i utjecaj kao što u mnogim kazališnim izvedbama Shekespeareovih drama u našem vremenu ima Poljak Jan Kott (od Brookove režije Kralja Leara do Kunčevićevih režija kraljevskih kronika u GDK Gavella sedamdesetih godina) tako u pogledu djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga danas ima Rus Mihail Bahtin koji je sa svojim tematiziranjem karnevalizacije i polifonoga monologa u poetici Dostojevskog unio novo svjetlo u interpretaciju velikoga pisca. Predstava Zločin i kazna, koja je stigla na gostovanje u Zagreb, ne bavi se samo Bahtinovim teorijskim radom, koji se najviše citira u pomno uređenoj kazališnoj cedulji, nego ga primjenjuje u praksi, plodove njegova filozofskog promišljanja iskušava na pozornici.
  
  Dinamičan sažetak radikalno skraćena djela u režiji, scenografiji, oblikovanju svjetla Diega de Brea s dramaturgom Tomažom Toporišičem projurit će pred gledateljem u jednom dahu poput vihora koji grmi iz daljine i približava se sve silovitijim korakom, ne prestaje jačati svoje udarce da bi se na kraju naoko, odnosno privremeno, smirio priznanjem poraza, bez iskupljenja. Izravno na Bahtina, koji opisuje prostor u kojem se zbiva roman kao mjesto u prolazu, prag, hodnik, ulicu, kaotičan i neodrediv, oslanja se scenografija mračnoga i sve neurednijega, zanemarena i zagušljiva mjesta radnje za predstavu sličnu samrtnom plesu ljudskih figura na crnoj pozadini s tek ponekim svjetlijim tonom što izviruje iz tame oko studenta i ubojice koji se odvažio pokušati u zlu naći izlaz iz zla kojega nema. Na tom karnevalskom vrtuljku žrtve se pokazuju mirnima gotovo do nepokretnosti, a goniči luduju vehementnim pokretom pri čemu se od izvođača traži maksimalna usredotočenost na suigru najvećega intenziteta. U središtu pozornosti naočiti Raskoljnikov stalno je negdje između, hladan i grozničav, suzdržan i gromoglasan, sposoban na najsažetiji i najprodorniji način s najmanje sredstava izraziti najbrže i najdublje promjene misli i raspoloženja. Pa ipak, pokraj svih tih vizualnih odlika predstave koja se djelujući snažno na gledateljeva osjetila na neki način trudi nasiljem bez predaha boriti protiv nasilja, dominira težnja za šokiranjem drastičnim, dosjetljivo izabranim naglascima poput lubenice rastvorene u Sonjinu krilu okruženom zvjerskim nasiljem. Uz protagonista Matiju Vasila (Raskoljnikov) kao i nadasve sugestivnu i preciznu Romanu Šalehar (Sonja Marmeladova), dijabolično razigranoga s velikim rasponom izražajnosti Ivana Godniča (Porfirij Patrovič), svi su članovi ansambla kao pojedinci i kolektiv na razini visokih zahtjeva režije.
  
  No na kraju, ma kako bio dosjetljivo sažet i razigran, Zločin i kazna ne dosiže razinu De Breova Sumraka bogova te vjerojatno više govori onima koji poznaju djelo, nego onima koji će u prvom kazališnom susretu s njim možda ostati pod snažnim dojmom poput napada vrtoglavice kao strelovita bljeska kratkotrajna učinka.
  
  © Marija Grgičević, KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2011.

Piše: