Što je tu nova?

Europska kazališna nagrada 2011., Sankt Peterburg, Rusija, 12. – 17. travnja 2011.

• 
  
  Po završetku ovogodišnje dodjele Europskih kazališnih nagrada – 14. za životno djelo i 12. za novu kazališnu stvarnost – koja je održana od 12. do 17. travnja 2011. u Sankt Peterburgu, jedno je pitanje bilo bez odgovora –  kada i gdje će biti sljedeća dodjela. Naime, nakon utemeljenja 1986. Nagrada se u nepravilnim razmacima dodjeljivala devet godina u Taormini na Siciliji, a potom je zbog financijskih razloga mirovala. Deseto izdanje bilo je pridruženo Zimskoj olimpijadi u Torinu, dvije godine našla je svoj dom u Solunu (iznenađujuće znamo li za povijesnu i ne samo povijesnu uzrečicu dužan k'o Grčka), prije dvije godine dodjeljivala se u Wroclawu u sklopu godine Grotowskog, a sada ju je posvojila Rusija. Sankt Peterburg je grad nastao kao nadahnuće moćnoga sanjara, cara Petra Velikoga, pa je tamo mogućnost smještaja gostiju i izbora kazališta za predstave laureata doista impresivna (kao i izvankazališna kulturna ponuda). Baltički međunarodni festivalski centar i dominantni Baltički dom bili su organizatori svih praktičnih elemenata ovogodišnje nagrade pa njima ide izravno nezadovoljstvo kritičara zbog preklapanja termina izvedbi, što je onemogućavalo da se odgleda svih petnaest predstava.
  
  U pratećem programu, uglavnom u jutarnjim satima, bili su organizirani susreti i simpoziji s nagrađenim pojedincima i skupinama, no ja ću se držati isključivo kazališnih predstava. Podsjetimo: nagradu za životno djelo dobio je njemački redatelj Peter Stein, nagrade za novu kazališnu stvarnost primili su redatelji Viliam Dočolomansky (Češka/Slovačka), Katie Mitchell (Velika Britanija), Andrej Moguči (Rusija) i Kristian Smeds (Finska) te kazališne skupine Teatro Meridional iz Portugala i Vesturport Theatre s Islanda. Legendarni ruski redatelj Jurij Petrovič Ljubimov (Yuri Petrovich Lyubimov) dobitnik je Posebne nagrade i upravo je s njegovom zadnjom predstavom Med nastalom u čuvenom moskovskom Kazalištu na Taganki počela serija kazališnih predstava na Premio Europa per il teatro.
  
  Prošle je godine talijanski pjesnik, autor kultnih filmskih scenarija (Amarcord, Blow up, Crvena pustinja) Tonino Guerra napunio devedeset godina pa mu je njegov prijatelj i suradnik Jurij Ljubimov sa svoje gotovo 93 godine predložio suradnju – uprizorenje poeme Med, priče o dvojici braće. Predstava je prepuna glazbe i doslovnih vizualizacija, starinska i sentimentalna (kako je netko komentirao, „vidi se da ju je napravio star čovjek“), ali pri pomisli da gledate dio kazališne povijesti, opraštate nedostatke.
  
  Prva predstava nagrađenih za Novu kazališnu stvarnost bilo je uprizorenje Finskog nacionalnog kazališta romana Paula Austera Mr Vertigo u režiji Kristiana Smedsa. Smeds je nesumnjivo beskompromisna osoba, što se dalo naslutiti u govoru po primanju nagrade – na pozornicu je izašao odjeven kao da se vratio s noćnog ribolova, na sve nas se izvikao zbog inflacija nagrada i ukorio nas zbog nedostatka poštovanja prema umjetnosti (ipak je smatrao mudrim doći među ljude i pokazati predstavu). Sama je predstava gotovo halucinogena: publika je smještena na okretnu pozornicu i u vrtnji nailazi na brojne prizore (na finskom bez prijevoda, naravno) koje si tumači na neki način, ali vjerojatno prije svega naprosto gleda i upija. I dok je prvi dio prepun bučne glazbe i trke, u drugome nastupa smiraj – glazbenici nježno sviraju, publika mirno sjedi. Smeds nudi drugačiji svijet od našeg vlastitog ili – možda je jednak našem samo na drugačiji način?! Predstava je takva da za vrijeme njezina trajanja (dvjesto minuta) ne gledate na sat.
  
  Kafkin roman Preobražaj, ničim izazvano pretvaranje čovjeka u kukca, tema je prve od dvije predstave Vesturport Theatrea, dobitnika Nagrade za novu kazališnu stvarnost. Redatelj Gísli Örn Garðarsson ujedno glumi Gregora Samsu pa je činjenica da se radi o zgodnom muškarcu za kojeg lako povjerujemo, zahvaljujući reakciji njegove okoline, da se pretvorio u nešto odvratno meni osobno davala dodatnu dimenziju ovoj predstavi. Scena je podijeljena u donji dio u kojem se kreće obitelj Samsa i gornji dio gdje se izokrenutom perspektivom gleda u Gregorovu sobu s plafona. Taj drugačiji kut gledanja naglašava različite živote koji se usporedno odvijaju u istom stanu, a brojne neverbalne reakcije to podcrtavaju. Posebice je zastrašujuće što Gregor kao žohar govori normalno i publika ga razumije, dok njegova obitelj to doživljava kao nesnosnu i nerazumljivu buku. Spretnost kojom Gardarrson hoda po prostoru, zastorima i rukohvatima odlika je, saznali smo na susretu s Islanđanima, cijele skupine.
  
  Naime, svi su u odličnoj tjelesnoj kondiciji koju redovito održavaju, što je došlo do izražaja u izvedbi Goetheova Fausta i režiji Gislia Garðarsson. Početak je predstave u staračkom domu gdje ostarjeli glumac lamentira kako nikada nije glumio Fausta. Dakako, želja mu se ispunjava, ali se ne radi više o glumi, nego novoj stvarnosti ispunjenoj zlim silama. Iznad gledališta razapeta je mreža po kojoj skaču nadnaravna bića demonstrirajući slobodu kretanja, što je zanimljivo kao dosjetka, ali nije bitno unaprijedilo predstavu. Bolji su dijelovi bili normalni ljudski odnosi, jer suština ovog Fausta nije spoznaja i težnja znanosti, nego ljubav i kako je sačuvati. I na tragičnom kraju, Faust ne gubi dušu, nego se vraća u staračko tijelo puno želja i nemoć, tražeći još jednu priliku. A znamo kakav je vrag – neće mu je dati!
  
  Farma u pećini i redatelj Viliam Dočolomansky poznati su hrvatskoj publici pa nam je bila draga njegova Nagrada za novu kazališnu stvarnost. No, što je tu bilo novo? U obje predstave, Kazalištu i Putovanju, vidjeli smo odlično izvježbane mlade plesače, no izvedbe nisu imale nikakve gradacije. Iako su se obje predstave temeljile na istraživanju nekih etničkih skupina i njihovog snalaženja u okolini, sve se svodilo na pravocrtno, pomalo monotono energično plesanje (ma kako to paradoksalno zvučalo).
  
  Ništa zadovoljniji kritičari nisu bili ni s Teatrom Meridional i njihovim glazbenoscenskim uradcima! Contos em Viagem – Cabo Verde čine dvoje izvođača na pozornici nakrcanoj stvarima koje za izvedbu ne znače ništa. Ona pjeva i priča tradicionalne priče dočaravajući nekoliko likova, a on svira na metalnim kanticama. Ona lijepo pjeva, on lijepo svira – da su nam grickalice i piće, mogli bismo tako dovijeka. Ali to nije bila kazališna predstava, još manje nova kazališna stvarnost. Jer tradicionalna pjesma i svirka postoje oduvijek. Nije bitno bolja bila niti predstava 1974 (obje je režirao Miguel Seabra) – malo fada, malo pantomime – i što s time? Pokazali su nam i fragment buduće predstave Specijalisti – pomalo nalikuje komedijama Jacquesa Tatija – no, nismo li i to već vidjeli?
  
  Katie Mitchell nije dovela nikakvu predstavu pa nam je od nagrađenih za Novu kazališnu stvarnost ostao Andrej Moguči (Andrey Moguchy), redatelj u Aleksandrinskom kazalištu u kojem su zadnje večeri dodijeljene nagrade. Aleksandrinsko kazalište obnovljeno je prije pet godina i predstavlja pravi primjerak ruske carske arhitekture. Radi se o najstarijem sanktpeterburškom kazalištu i bez kompasa ne uspijevate naći vlastiti kaput; nikada nisam naišla na tako složen sustav garderobnih mjesta. U sklopu programa bila nam je namijenjena najnovija Mogučijeva predstava Sreća (The Fortune) prema Maeterlinckovoj Plavoj ptici, namijenjena djeci i u trajanju od 160 minuta (počela je u 13 sati i niti jedno dijete nije otišlo). Tu je, doista, bilo svega – video projekcija, žive glazbe, velikih lutaka, mračnih i zastrašujućih snova, groteskno odjevenih likova – uglavnom, obilje rekvizita koje se kad-tad ipak upotrijebi. Početne su teze bile malo zbrkane, no, onda smo došli do zaključka da voljeti je sreća, pa smo se umorni i uglavnom zadovoljni razišli. Moguči je režirao i podjelu nagrada, uključujući u ritual konja i kola puna malih curica, no moglo je to biti i dinamičnije (to je za utjehu onima koji zijevaju na Nagradi hrvatskog glumišta).
  
  Peter Stein vrlo je vjerojatno puno učinio za europsko kazalište, no za gledatelje Slomljenog vrča (Der zerbrochne Krug Heinricha von Kleista) u izvedbi Berliner Ensemble Theatrea i s legendarnim Klausom Mariom Brandaurem možda ne toliko. Priča lagano teče, izmjenjuju se rečenice, nitko ne zamuckuje i to je uglavnom sve. Jedino je uzbuđenje završna nagla izmjena scenografije, što je tehnička doskočica, i to odlična. Nakon dodjele nagrada Stein je uz klavirista i skladatelja Artura Annecchina izveo zagrebačkoj publici poznatu Faust fantasiu koja je bila zgodna i ništa više. Puno je zanimljivije bilo gledati pripremu za tu izvedbu koja je trajala pola sata i u kojoj je Stein izvrijeđao sve oko sebe. Pritom sam se sjetila kako nam je Ljubimov zahvalio što smo ustali njemu u čast – ili drugim riječima – gospodin se rađa, a kamen se lako mrvi.
  
  Među predstavama nenagrađenih autora imali smo prilike vidjeti Čehovljeve Tri sestre u klasičnoj režiji Leva Dodina, gdje su tri izvanredne glumice pokazale sve mogućnosti grimasa – od ushita do najdubljeg očaja. Nimalo klasičan bio je Andrej Žoldak u svojoj gotovo četiri sata dugoj predstavi Moskva – Petuški. Vladas Bagdonas u glavnoj ulozi odličan je koordinator brojnih scena u spektakularnoj predstavi koja dočarava njegov um koji rastače alkohol dok se njegove različite asocijacije slažu u vizije.
  
  Ovogodišnji su dobitnici Nagrada za novu kazališnu stvarnost nesumnjivo dobri redatelji klasičnih kazališnih predstava (i dalje stavljam po strani Teatro Meridional, a mladog ću Dočolomanskog još malo motriti – doći će on nama opet), ali gdje je u pokazanim predstavama nova kazališna stvarnost gotovo je nemoguće reći. Da imamo u našim tradicionalno osmišljenim kazališnim repertoarima ovakve predstave, skakali bismo veseli do plafona – jer to je kvalitetan mainstream. Ali od toga valja krenuti dalje – to bi trebao biti start a ne cilj. Da navedem duhovitu opasku kolege Blaža Lukana, „Možda je žiri malo prestar…“, a u svakoj šali ima barem malo istine. Ipak, veselim se sljedećoj dodjeli Europske kazališne nagrade – ma kada i ma gdje bila.
  
  © Olga Vujović, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2011.

Piše: