Izvođački svemir u jednoj osobi

18. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 3. – 8. svibnja 2011.: Theatre Ad Infinitum, London, Velika Britanija, Odisej (Odyssey), red. Nir Paldi

• 
  
  Rijetki etnografi u svijetu imaju zadovoljstvo i prigodu svjedočiti drevnom plemenskom običaju pričanja priča. Ne zato što etnografa nema, nego zato što je primitivnih plemena koja kolektivno iskustvo na taj način prenose kroz generacije sve manje i manje na ovome svijetu. Odavno smo se uozbiljili, odrasli, prihvatili nove običaje pripovijedanja ili ih u suvremenom svijetu dopunili, čak i zamijenili novim tehnologijama. Suvremeno kazalište ima mnogo lica kojima, bar tako kažu, mora odgovarati zahtjevima suvremene publike. A da su osnove uvijek iste: dobar pripovjedač, dobra priča i zainteresirana publika, uvjerili smo se u Rijeci 4. svibnja, tijekom druge večeri 18. međunarodnog festivala malih scena.
  
  Uvijek u potrazi za novim prostorima igre, riječki Festival prvi put se uselio u Galeriju Kortil koja se pokazala pravom mjerom za malu predstavu velike magijske moći. Mala scena, čak i ne prava pozornica, nekoliko reflektora, jedan mit, jedan Glumac značili su jedan sat čistog užitka – u pripovijedanju priče. Priča je bezvremena Homerova Odiseja, a za scensko izvođenje adaptirali su je Nir Paldi i George Mann, pri čemu su zadržali osnovne epizode epa, ali su ih sveli na osnovu, na oblik prihvatljiv i publici od osam godina. S obzirom na to da su Homerove fraze ostale prepoznatljive i u književnom engleskom jeziku što ih je Mann izgovarao savršenom dikcijom, vjerujem da dobrom dijelu publike titlovani prijevod doista nije trebao. Autorski par u epu je pronašao savršenu podlogu za ono čime su se htjeli baviti na sceni – otkrivati i igrati se mogućnostima upotrebe jezika gesti u poetskoj formi, bar je tako svjedočio Mann publici u razgovoru za okruglim stolom.
  
  Ako su od jezika gesti i krenuli, konačan rezultat sadrži puno više, cijeli izvođački svemir u jednoj osobi. George Mann pripovijeda Odiseju koristeći se svim izvođačkim potencijalima što ih nudi ljudsko tijelo: mimikom, pokretom, plesom, govorom, pjevom, klasičnom glumom, klaunerijom... izmjenjujući ih i kombinirajući u zadivljujućem ritmu. Gledatelj je opčinjen lakoćom kojom se pripovjedač pretvara u pticu, raspjevanu Kalipso, zbunjenu, tek probuđenu Nausikaju, uzburkano more, ozbiljnog Odiseja, jeziva Kiklopa, kicoša Antinoja, tetivu luka... Mann je savršeni instrument svega neživog i živa slika svakog lika koji se pojavljuje u priči. S Nirom Paldijem kao redateljem stvorio je poseban jezični kôd predstave koji publika lako usvaja. Primjerice, kada prstima crta brkove pred licem, govori nam prosac Antinoj, kada šake iznad glave oblikuju oko, pred nama je Kiklop. Lako je pretpostaviti da je predstava nastala radom na improvizacijama, a redatelj i glumac brusili su ih do prave mjere. Clare Amos pomogla im je izabravši kostim kojim je od Manna učinila urbanog mladića, neupadljivog u masi, sve dok ne pokrene svoj izražajni kôd.
  
  Na početku predstave glumac leži na podu poput mrtva tijela, tijelo oživljava te publiku pokretom i ponavljajući poput jeke riječ imagine/zamislite poziva na sudioništvo. Jedina je tehnička pomoć kojom se koristi u stvaranju atmosfere rasvjeta: bijela dok se priča odvija na kopnu, plava – u vodi, zelena – u zemlji mrtvih i crvena – kada Odisej pokolje prosce. Na kraju priču preuzimaju „Odisej i Penelopa koji su još noćima u krevetu pripovijedali priče jedno drugome...“ Pripovjedač je priču predao publici – da je nastavi pripovijedati.
  
  Odabirom mita, koji proizlazi iz usmene predaje, prožimajući usmeno s tjelesnim pripovijedanjem George Mann približio nas je primitivnom plemenskom druženju uz vatru, pričanju priče na način za koji u suvremenom svijetu izgleda da više nitko nema vremena ni volje. Možda je dotaknuo neki pričajući atavizam u publici koja ga je dugo pozdravljala i nagradila jednom od najviših ocjena u povijesti Međunarodnog festivala malih scena – 4,91.
  
  Recimo još da su Paldi (Izrael) i Mann (Velika Britanija) osnovali Theatre ad Infinitum u Londonu 2007. kao nezavisno kazalište, nakon što su završili Lecoqovu školu u Parizu. Za sebe kažu da dijele strast za inovativno kazalište temeljeno na improvizaciji i univerzalnom jeziku tijela, a predstave rade za multikulturalnu publiku. Odisej je jedna od tri njihove gotove produkcije i već je nagrađivana predstava. Prava je šteta što je u Rijeci odigrana tek jednom.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 6. svibnja 2011.

Piše: