Nadrealni ključ

18. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 3. – 8. svibnja 2011.: Sputnik Shipping Company, Budimpešta, Mađarska, Luke Rhinehart, Viktor Bodó, András Vinnai, Tamás Turai, Júlia Róbert, Bacač kocke, red. Viktor Bodó

• 
  
  Dvije predstave izvan konteksta ex jugoslavenskih prostora u selekciji 18. međunarodnog festivala malih scena, predstava Odisej Theatrea ad Infinitum iz Londona na početku i Bacač kocke Sputnik Shipping Company iz Budimpešte prikazana pretposljednja u selekciji, bile su dobrodošao predah od čitavog popisa trauma kojima smo se uglavnom bavili. Međutim, dok je Odisej dobro ispričana mitska priča, Bacač kocke je nadrealističko nizanje fantastičnih glumačkih transformacija kojima se ismijavaju neki suvremeni mitovi zapadne civilizacije.
  
  Bacač kocke nastao je na temelju književnog predloška, romana istog naslova (u Hrvatskoj objavljena pod naslovom Čovjek kocke) čiji je autor Luke Rhinehart (književno ime, a ujedno i lik u nekim knjigama Georga Cockcrofta). Kao autori predloška navedeni su: Viktor Bodó, András Vinnai, Tamás Turai i Julia Róbert, a Turai i Róbert potpisani su i kao dramaturzi pa je logično pretpostaviti da je prvi tekst uvelike mijenjan i nadograđivan tijekom rada na predstavi. Konačan oblik logično je postavljena okosnica priče u kojoj Luke Rhinehart, psihijatar u najboljim godinama, pred istražnom porotom opisuje način na koji je nastala i razvijala se njegova terapija kockom.
  
  Svakodnevni Lukeov život: obitelj, posao u privatnoj ordinaciji, posao u bolnici, kolege, prijatelji, pacijenti, ljubavnica; sve je dosadna rutina iz koje naprasno odluči izaći na 33. rođendan. Naime, ukazao mu se Veliki Oboko i ponudio mu kocku kao izlaz, sredstvo za odlučivanje i bijeg od odgovornosti. Luke uspijeva obraniti teoriju pred vijećem što ga čine kolege i obitelj, ali se gotovo uguši kockicom. Veliki Oboko uzima je natrag i vraća ga među žive s porukom: "Plovi ipak sa strujom! J... ga!"
  
  Mladog mađarskog redatelja Viktora Bodóa riječka festivalska publika već je upoznala. Štoviše, predstava Samljeveninestao temeljena na Kafkinu Procesu, produkcija budimpeštanskog Kazališta József Katona, bila je najbolja festivalska predstava u cjelini 2007. godine. Stoga smo sada, na novom predlošku, gledali već prepoznatljivu poetiku kombinacije nadrealnog humora, apsurdnih situacija, kabarea i filmskog kadriranja. Prvi dio, u kojem svjedočimo stereotipnim životnim situacijama, britkim se humorom obračunava sa stereotipima o psihijatrijskim ordinacijama i bolnicama, vjeri, tečajevima osobnog razvoja, o seksualnom nagonu kao motivu ljudskog ponašanja, mondenim liječnicima... Filmski kadar Bodó povremeno zaustavlja da nam pokaže što bi Luke doista najradije učinio u tom trenutku, primjerice pobio dosadnu obitelj u vrijeme doručka. U drugom dijelu, nadrealističkom labirintu, prepoznat ćemo citate talent showa, modne revije, filmskog SF-a...
  
  Gábor Fabian kao Luke predvodi glumačku ekipu u kojoj su: György Gazsó, József Gyabronka, Anna Hay, Péter Jankovicz, Löte Koblicska, Bence Lajkó, Gusztáv Lajkó, Anna Réti, Zoltán Szabó, Rozália Székely, Zita Téby, Sándor Terhes i Simon Ferenc Tóth. Kako je razgovor za okruglim stolom na riječkom Festivalu nastavak kazališnog čina drugim sredstvima, zanimljivo je reći da su svi osim Fabiana, koji to čini u predstavi, doista probali koristiti se kockom kao sredstvom odlučivanja. Većina tumači nekoliko likova, promjene prizora brze su i neprestane, a zahvaljujući njihovu umijeću i predanosti zajedničkom nezavisnom projektu, sve skupa nalik je dječjoj igri i zabavi.
  
  Predstava je izvedena u prostoru Galerije Kortil, na doista maloj sceni. Scenografije gotovo i nema, tek jedan stol i nekoliko stolaca. Ulogu scenografije preuzeli su rekviziti i čitav niz zanimljivih kostima što ih potpisuje Andrea Kovács. Pamtit ću duhovito rješenje džentlmena koji uz polucilindar i obavezan kišobran nosi naočale za plivanje i kožne radne rukavice. Za glazbu je zadužen Gábor Keresztes, a tu su citati iz mjuzikla Kosa, pjesama Franka Sinatre i Princea te Sexy Mother Fucker.
  
  Riječka publika vjerojatno nije reagirala smijehom onoliko koliko su izvođači navikli. Ponešto smo se izgubili u mađarskom jer je titlovani prijevod bilo na trenutke teško pratiti zbog stalnog kretanja ansambla po sceni. Ipak, moglo se shvatiti da je cilj terapije bacanja kocke uništavanje jedinstvenih normalnih ličnosti i stvaranje slobodnih, u ovom slučaju kaotičnih i nepredvidljivih, šizofrenih.  Ako znamo da je Bacač kocke napisan 1971. onda već doista možemo govoriti o literarnom klasiku. Nadrealni ključ u kojem ga je pročitao Viktor Bodó ističe da se situacija, što se šizofrenih sloboda tiče, u međuvremenu samo pogoršala. Je li smijeh doista jedina terapija koja nam preostaje, jedino sredstvo očuvanja jedinstvenih normalnih ličnosti?
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2011.

Piše: