Maleno šareno

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Hans Christian Andersen, Ružno pače, red. Tatjana Bertok-Zupković

• 
  
  Posljednja ovosezonska premijera Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca Ružno pače, prva profesionalna lutkarska predstava tog kazališta, izvedena je 10. svibnja 2011. Svjetski poznatu priču Hansa Christiana Andersena adaptirala je i režirala Tatjana Bertok-Zupković uz pomoć Himze Nuhanovića i Maje Lučić (asistenti redatelja). Duhovita, dinamična i svevremena priča o problemima odrastanja i neprihvaćanja drugih zbog različitosti u fizičkom izgledu funkcionira i bez osuvremenjivanja pa je Tatjana Bertok-Zupković uz manje zahvate u radnju i promjenu nekih likova s kojima se Ružno pače susreće u svojoj avanturi zadržala cjelovitost originalnog teksta. Priča započinje kada braća odbace Ružno pače (Maja Lučić) na jezeru, a nastavlja se Pačetovim bijegom i putovanjem livadom i šumom prilikom čega se susreće s različitim likovima – Ptičicama, Leptirom, Macom (Zorko Bagić), Zekom, Kokoši, Labudicom (Vladimir Andrić), koji ga odbijaju ili prihvaćaju sve do trenutka transformacije u prekrasnog labuda (Maja Lučić) i sretnog završetka priče.
  
  Tatjana Bertok-Zupković, u novoj funkciji lutkarske redateljice i dramaturginje, pokazala je senzibilnost spram dječje publike tempirajući trajanje izvedbe na optimalnih 35 minuta, jezično i sadržajno je adaptirala izvedbu ostajući u gabaritima primjerenim dječjem uzrastu, a najveću pohvala predstavljaju mnogi trenuci u kojima je u potpunosti iskoristila mjesta za komunikaciju animatora i lutaka s publikom. Zahvaljujući velikom iskustvu u kazalištu, redateljica je pokušala i iz ansambla, koji po vokaciji nije lutkarski (Andrić je dramski glumac, a Bagić je inspicijent u kazalištu), izvući najviše što je mogla pa je Andriću i Bagiću dodijelila uloge s manje zahtjevnim lutkama, a Maja Lučić (profesionalna lutkarica/glumica) nosila je glavnu ulogu. Osim Maje Lučić, koja je besprijekorno odigrala svoje uloge poštujući sve datosti lutkarskih tehnika, za izdvojiti je i mala, ali uspješna Bagićeva uloga Leptira, dok se Andrić u silnom htijenju i dramskoj vokaciji borio s činjenicom da je lutka produžetak animatora, a ne objekt kojim animator naznačava radnju, što je rezultiralo nespretnim pokretima i nepoštivanjem akcije i reakcije prilikom animacije.
  
  Zbog lutkarskog neiskustva redateljice predstava sadržava i mnogo sitnih nelogičnosti u lutkarskim i scenskim zakonitostima – trenuci kada se dva animatora nalaze na sceni jedan pored drugog pri čemu je jedan sakriven iza paravana, a drugi stoji uspravno i vidljiv je publici, Ptičice govore kako je krošnja drveta strašno visoka, a onda Zeko skoči na krošnju bez problema, preko mjesta na kojem je rupa lutke hodaju kao da je tamo nema, Zeko bez ikakvog razloga i objašnjena leti poput Supermana… Upravo je lik Zeke i najslabija karika u cijeloj izvedbi. Dramaturški neopravdan (ni u jednom trenutku nije jasan njegov odnos s Pačetom jer ne komuniciraju), Zeko je samo lik nakalamljen na radnju čijim se gegovima i živosti pokušalo utjecati na zanimljivost i ritam predstave (najbolji je dokaz tome kraj u kojem se nakon što se Pače preobrazi u prekrasnog labuda, završi priču i pozdravi publiku, pojavi zec, nasmijava djecu još jednom i tek onda predstava završava), ali se pri tome zaboravilo na dramaturške opravdanosti lika koji se stalno pojavljuje na sceni, a ničime nije vezan uz samu radnju.
  
  Vizualnost lutaka je privlačna (autorski dvojac tehnologa iz Subotice Arsen Ćosić i Ljubica Suturović izradio je štapne i stolne lutke), a jednostavno rješenje s različitim bojama perja ističe razliku između ružnog pačeta i „braće“ (oni su svaki jedne boje dok je Ružno pače šareno). Međutim, i u ovom elementu ima propusta pa je tako mladi i lutkarski neiskusni Andrić upao u zamku lutke Kokoši koja je izgledom podsjećala na pijetla – ne znajući kako postaviti fizički nedefinirani lik, igrao ju je kao kokoš čije glasanje podsjeća na kukurikanje. Na trenutke problem ansamblu predstavljala je i scenografija Ivice Zupkovića, vizualno ugodna, ali ansamblu nepraktična (izmjena scena naznačena je prebacivanjem novog platna sa slikom preko postojećeg te što je dalje radnja odmicala, sve je više platna bilo na paravanu, a to je djelovalo kao prigušivač glasovima animatora). Nerazumijevanju animatora pridonijela je i primjerena, ali na trenutke ipak preglasna glazba Ivice Duspare.
  
  Teško je suditi o uspješnosti ili neuspješnosti izvedbe koja ima mnogo pozitivnih i negativnih strana, ali svakako treba uzeti u obzir da je ovo prva lutkarsko-dječja produkcija kazališta Joza Ivakić, da redateljica/dramaturginja nije lutkarica po profesiji te da dio ansambla nikada nije imao kontakta s lutkom. Pritom se ne smije zanemariti činjenica da je prvi pokušaj uvijek težak i da treba pozdraviti odluku još jednog kazališta da otvori svoja vrata lutkarskoj sceni dajući mališanima još jedno mjesto gdje će moći uživati u čarobnom svijetu primjerenom njihovom uzrastu. 
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2011.

Piše: