Vjernost predlošku

18. međunarodni festival malih scena, Rijeka, 3. – 8. svibnja 2011.: Crnogorsko narodno pozorište Podgorica, Jean-Baptiste Poquelin Molière, Don Juan, red. Ana Vukotić

• 
  
  Don Juan, kakvog ga najčešće zamišljamo, prototip je zavodnika oko kojeg se uvijek vrti gomila žena, nesretnih ili ljutih, ali slomljenih srca svakako. Prototipovi postoje da bismo se lakše prepoznavali, u njih upisivali svoja razmišljanja, emocije, iskustva, želje... Iznikao vjerojatno iz usmene predaje, prototip Don Juana zapisan je prvi put davne 1630. U međuvremenu bavili su se njime mnogi, upisivali i dopisivali, mijenjali ga i oblikovali po svojoj mjeri. U prepoznavanju i mogućnosti prilagodbe i jest tajna njegova uspjeha.
  
  Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière, svog je Don Juana napisao 1665. iskoristivši prototip da bi kritizirao. S obzirom na to da je u komad upisao kritiku licemjerja katoličkog svećenstva, tek je 1884. godine tekst uprizoren u necenzuriranoj verziji. Zbog prepoznavanja i mogućnosti prilagodbe Molièreov kazališni Don Juan postao je klasikom pa se izvodi i danas. Kada je o prototipovima riječ, lako je upasti u zamku i površno pročitati priču, a kada se radi o klasicima, danas ih na ovim prostorima najčešće dekonstruiraju i ponovno grade. Međutim, publiku 18. međunarodnog festivala malih scena u Rijeci 5. svibnja iznenadila je autorska ekipa predstave Don Juan uspješno izbjegavši površnost i ostajući vjerna Moliéreovu tekstu.
  
  Režiju i adaptaciju predstave potpisuje mlada crnogorska redateljica Ana Vukotić (to je njen prvi rad na klasiku na velikoj sceni) koja je zadržala osnovu priče, ali ju je skratila na devedesetak minuta igre. Don Juan kojeg je upisala prije svega je nevjernik, a tek onda zavodnik. Nevjernik u širem smislu, jer, ne samo da je ateist, nego ne vjeruje u brak, obiteljske obaveze, predrasude i strahove, društvene običaje i zakone. Ne postavlja se iznad njih, priznaje da postoje i na neki način poštuje činjenicu da drugi žive prema njima, ali ustrajava na prostoru vlastite slobode od svega. Taj prostor slobode silno je širok, toliko da slobodno odijeva habit i silazi u pakao bez ikakva straha. Don Juan zavodi jednako i žene i muškarce, pri čemu, izgleda, cilj nije samo zadovoljenje strasti, nego pokušaj da i drugima ukaže na mogućnost da se život živi u totalu. U maestralnoj izvedbi Dragana Mićanovića vidjeli smo Don Juana čiji je nihilizam moguće, ako ne voljeti, onda barem poštivati zbog dosljednosti.
  
  Da se razumijemo, Don Juan iza sebe ostavlja čitav niz oštećenih ljudi. Dona Elvira (povremeno pretiha Jelena Minić) izašla je iz samostana zbog njega i izgubila razum kada ju je ostavio pa hoda po svijetu prizivajući duh Božje osvete. Njena nevoljna braća (Zoran Vujović i Mišo Obradović) rastrgani su između dviju društvenih obaveza: sestrine/obiteljske časti i životnog duga (Don Juan spašava život jednom od njih). Don Louis, (i zapovjednikov kip) Dragan Petrović Pele, razočarani je otac sina razmetnog. Charlottu i Mathurinu (sjajne energična Neda Vukčević i Žaklina Oštir) susret s Don Juanom iz običnih seoskih djevojaka pretvara u divljakuše što se bore za pravo vlasništva. Na sceni su još i Stevan Radusinović kao Gusman, te Dejan Ivanić kao Pierrot i Dimanche. Svi oni suočeni s prostorom beskrajne slobode kakav im nudi Don Juan biraju poziciju pobjednika u kojoj će ih i doslovce obasjati zraka Božje pravednosti – kao zbijena gomila prate snop svjetlosti što ih obasjava s neba čas s jedne čas s druge strane pozornice.
  
  Naravno, nisam zaboravila na Sganarellu, Don Juanova slugu kojeg je s pravom mjerom servilnosti i komičnosti odigrao Simo Trebješanin. Odan poslodavcu, ali i moralu i pravdi, čak je i doslovce u jednom prizoru postavljen kao protuteža svom razvratnom gospodaru, kao na vagi na kojoj obje strane jednako vrijede. Tek na kraju, kada je Don Juan u paklu (u koji se doslovce spustio) i kada se svi ostali publici predstave u stiliziranoj modnoj reviji, otkrit će svoje pravo lice, zavapiti: „Ode meni moja plaća!“ – i pridružiti im se na pisti.
  
  Ovo scensko razmišljanje na temu može li se živjeti slobodan od posljedica lako se moglo pretvoriti u dramu nekog razvratnika 21. stoljeća. Jer licemjerstvo je i danas u modi i najlakše je glumiti poštena čovjeka. Ana Vukotić, međutim, ostala je vjerna Moliéreovu originalu i na razini komedije, oštreći satiričnu kritiku licemjerja i lažna morala, s daškom nadrealizma (primjerice: Sganarelle navlači peraje i masku za odlazak na jezero) i bez podilaženja publici.
  
  Ukupni dojam odlične predstave začinila je jezična adaptacija Ljubomira Đurkovića po prijevodima Danila Kiša i Mladena Leskovca. Glazbu kojom su naglašeni prijelomni trenuci potpisao je Ivan Marović, a s obzirom na manjak scenografije, vizualno je predstavu odredio, čisto i jednostavno u bojama i linijama, Leo Kulaš. Kao suradnik na scenografiji potpisan je Aleksandar Vukotić, na dramaturgiji Dragana Tripković, a scenski pokret zadala je Tamara Vujošević Mandić.
  
  Koprodukcija Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice i Međunarodnog festivala Kotor-art vratila se ishodištu Moliéreova kazališta, igri na trgovima, pa je zamišljena kao predstava prilagodljiva svim prostorima igre. Iako je dobro funkcionirala i te večeri na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, mislim da bi je bilo dobro vidjeti i na nekoj od riječkih ljetnih pozornica, na otvorenom.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2011.

Piše: